Upravo sam se vratila s jednotjednog puta u Lisabon. Još uvijek sam prepuna dojmova i nisam ih stigla sve razvrstati. Odlučila sam pisati sve što mi bude na umu, pa ću morati razdijeliti post u nekoliko manjih, da ne bude preopširno. Počnimo.
Lisabon je sasvim sigurno vizualno-audio-gastronomski doživljaj. Šarene fasade, fado, porto, mediteranska kuhinja gradu na ušću rijeke Tejo daju jedinstveni šarm. Ja ga osobno nikad nisam doživljavala kao zanimljiv grad. Nije mi bio među prvih 5, a ni među prvih 10 gradova za posjetiti. No kad su N i R, moji dobri prijatelji iz Kanade, prije nekoliko mjeseci javili da dolaze na konferenciju u Lisabon i da bi baš mogli napraviti jedan meeting point tamo, nisam puno oklijevala oko kupnje karte.
I tamo i natrag letjela sam s Air Franceom, preko Pariza. TAP, portugalska avio kompanija, inače leti direktno Zagreb-Lisabon, ali karta je bila oko 100 eura skuplja. Nakon one nesreće s avionom iz Rija, Air France mi je bio na listi prekriženih avio kompanija i nisam ni pomišljala letjeti s njima. Ovog puta, okolnosti su bile protiv mene, pa sam popustila.
Ne čudi me da je Air France na lošem glasu. Na letu do Pariza (2h) dobili smo pola sendviča, a na putu od Pariza do Lisabona (2.5h) drugu polovicu. Sveukupno, ispao je cijeli sendvič. No dobro, dok god se motori okreću, a goriva u avionu ima, ja sretna. Moj prvi let Air Franceom doveo me i po prvi puta na Charles de Gaulle aerodrom. To je jedan od najkaotičnijih i najneorganiziranijih aerodroma koje sam vidjela. S 5 sati vremena između letova, htjela sam u Starbucksu popiti kavu. Učinilo mi se logično upitati ljude koji rade na Info pultu, ali oni ne znaju (ili se prave da ne znaju) engleski. Nakon malo objašnjavanja rukama i nogama nitko od osoblja nije znao gdje se Starbucks točno nalazi. Uhvatila sam 15minuta free wifija koje aerodrom poklanja i izguglala da se nalazi na Terminalu 1. Vrlo je malen i nema puno prometa, nema free wifi, pa ako vam nije baš jako usput, nemojte se trudit doć do njega.
Dok sam pila kavu i čitala knjigu na jednoj od dvije fotelje u Starbucksu, na razglasu se nekoliko puta zavrtila poruka sadržaja otprilike “Molimo ne ostavljajte prtljagu bez nadzora. Sva prtljaga bez nadzora bit će uklonjena od strane policije.” U to vrijeme, nisam obraćala puno pažnje na to.
Nakon popijene kave i pojedenog odstajalog muffina približavalo mi se vrijeme leta i morala sam se vratiti na svoj terminal. Kad me shuttle ostavio na ulazu na terminal, tamo je već stajala šačica ljudi. Probila sam se kroz ljude do prilaza pokretnim stepenicama, da bih vidjela vojnika u punoj spremi, s puškom u rukama kako stoji na stepenicama, a oko njega 5 policajaca. Jasno, nikog nisu puštali na terminal. Hodnik u terminalu bio je pust, a njime je upravo prošetalo četvero policajaca s četiri psa tragača. Upitala sam nekog čovjeka u odjelu o čemu se radi. Moja procjena da bi taj poslovni čovjek mogao znati engleski pokazala se pogrešnom, ali u razgovor je uskočio drugi čovjek koji mi je odgvorio da policija mora raznijeti ostavljenu torbu. Policija mora šta?! Raznijeti torbu, nasmijao mi se simpatični Nizozemac. Moj zbunjeni pogled naveo je čovjeka da mi podrobnije objasni. Naime, za svaku pronađenu torbu bez vlasnika, policija zatvori terminal, prekine boarding svih aviona i ukloni ju tako da ju doslovce raznese. Objasnio mi je da je to dosta uobičajena pojava i da se događa u prosjeku jednom dnevno te dodao da vjerojatno neće trajati dulje od 15 minuta. I stvarno, nakon malo više od 10 minuta, začuo se glasan “bum”. Vojnik se maknuo sa prilaza pokretnim stepenicama, koje su se opet počele micati, i život se u rapidnom roku vratio na terminal kao da se ništa nije dogodilo.
Iako bih tako nešto očekivala u SAD-u, učinilo mi se smiješno da Francuzi imaju potrebu igrati se TNT-om i uništavati ostavljene torbe. Još u nevjerici, otišla sam do svog gatea, u namjeri da ondje nastavim čitati knjigu i ne mičem se do ukrcaja. Nekoliko puta sam bacila pogled prema monitoru, koji je cijelo vrijeme pokazivao da je let na vrijeme. Pola sata prije predviđenog polijetanja, boarding još nije bio započeo, a na monitoru je i dalje pisalo “na vrijeme”. Dvadesetak minuta prije leta, dotrčala je službenica aerodroma i izgovorila nešto na francuskom. Svi oko mene su počeli ustajat, grabit prtljagu i trčat. Nisam bila sigurna radi li se o novoj torbu koju moraju raznijet ili o pravoj bombi, pa sam i ja zgrabila prtljagu i počela trčat. Negdje u trku kroz aerodrom, nakon tri neuspjela pokušaja komunikacije uspjela sam naći jednu curu koja zna engleski. Objasnila mi je da je boarding premješten s ovog izlaza na drugi, koji je baš eto slučajno na drugom kraju terminala, pa nas požuruju, da avion ne bi puno kasnio.
Konačno u avionu, poletili smo s nešto manje od 15 minuta zakašnjenja. Ostavili smo svjetlima okupan Pariz u tami iza sebe i požurili prema Lisabonu….