mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti

Ja inače ne pišem o politici. Ne govorim o politici, ne razmišljam o politici. Danas sam prisiljena ići protiv svojih načela i prokomentirati nešto.

Zašto?

Danas je naime 29. novembar. Ne 29. studeni, ne 29.11., 29/11, 11/29 niti neka druga izmišljotina modernog doba, nego 29. novembar. Ako ste kao ja, na taj dan probudit ćete se, pojest pecivo, pročitat novine, otić na posao, vratit se s istog, otuširat se i leć spavat. Ako ste kao ja, i nekim čudom završite na Milijunašu, i još većim čudom dođe vam pitanje po čemu je taj 29. novembar bitan, odustat ćete pristojno i osramotit se pred tisućama ljudi. Za moje neznanje krivite obrazovni sustav, moju zaboravnost ili sveopću nezainteresiranost za temu, kako vam je drago. Ali činjenica je da jutros kad sam se probudila nisam znala po čemu je taj datum bitan. Ako ste pažljivo čitali, uočili ste da sam pročitala novine (dakle, mainstream mediji ga ne spominju) i otišla na posao (dakle, nije neradni dan). Kao vjernica, poštujem dva praznika: Uskrs i Božić (nemam ovo sad namjeru objašnjavat). Kao mlada osoba, poštujem Novu godinu jer mogu izać i tulumarit do jutra. Kao prosječan radnik, poštujem sve ostale praznike, što god kome značili, jer meni znače neradni dan. Današnji dan očito ne spada niti u jednu od tih kategorija.

Moj sasvim normalan dan zbunio je jedan pogled na Twitter. Twitter kaže da je danas Dan republike. Ok, kotačići se počinju okretati. Drugo zasjedanje AVNOJ-a, u Jajcu, izglasan ustroj nove Jugoslavije. Sad je vrijeme kad se moram ispričati za svoju ignorantnost i neznanje. Danas je Dan republike SFRJ.
Jel to ona republika koja ne postoji već 20 godina? Je, to je ta. Malo sam zbunjena. Moj Twitter timeline je prepun čestitki Dana republike od ljudi kojima su mame brisale guze zadnji put kada se taj datum slavio. S druge strane, našlo se par onih koji takve čestitke žestoko osuđuju. Čemu sad sve to?

Očito, taj datum je obilježio život ljudi proteklih 50 godina na ovim prostorima, živote naših majki i očeva, baki i djedova. Kao takav, zaslužuje počast. Bio je rođendan jednog novog života. Neki kažu, bio je dobar. Neki kažu, bio je loš. Činjenica je da je taj život umro prije 20 godina. Ako se mene pita, trebalo bi primijenjivati onu – “o pokojniku samo najbolje”. Ako se mene pita, taj datum bi trebao ostat upravo tamo gdje je – na groblju. Trebao bi ostat tamo u glavama ljudi koji su bili golobradi, da ne kažem – gologuzi, u trenucima kad je taj datum zadnji put imao smisao. Jer ako nešto ne razumijem, onda ne razumijem tu potrebu za stalnim prebiranjem po prošlosti. Izvlačenjem, razvlačenjem, prožvakanjem, probavljanjem. Stalno se melju iste stvari. Još gori od onih koji stalno deru isto su oni koji se trude baciti “novo svjetlo” na povijesne činjenice (od rijetko kojeg izraza mi se bljuje kao od izraza “novo svjetlo”). Te je Hitler umro u Argentini, te je ovaj potpisao ono, te su ovome rekli ono. Koga briga? Pustite pokojnike da počivaju, a povijest da se odmara u svom krevetu. Posjetite ju, poznajte ju, ali ne opterećujte se njome.

Jer na današnji dan, 29. novembar, 29. studenog, 29.11. ili kako vam već drago, postoji toliko stvari kojima se možete opterećivati. Postoji toliko neriješenih problema, neodgovorenih pitanja, toliko područja koja zahtijevaju naše djelovanje. Želimo li se stvarno prepucavat oko datuma u historiji?