it’s easier to leave than to be left behind

Gdje god danas okrenem, svira R.E.M. Svaka radio stanica odlučila je napraviti svoj mali tribute R.E.M.-u. Podsjeća me to na one trenutke kad umre neki pjevač i svi odjednom tuguju. Svi su bili veliki fanovi, preplavljeni smo njihovim najvećim hitovima, pjesmicama i pjesmuljcima 24/7. Dobro, ne baš 7, jer se veliki “fanovi” ne sjećaju svojeg idola ni nakon 3 dana, a kamoli sedam njih.
Jučer, R.E.M. je obznanio da se rastaje. Eto, tako. Bez da je itko obolio, bez da su se posvađali, bez puno buke i hajke, odlučili momci rastat se dostojanstveno. Dok čitam tu vijest, prisjećam se kako je sve počelo.
Za mene, ljubav prem R.E.M.-u počela je dosta kasno. Nije počela s njihovim najvećim hitovima poput Radio Free Europe, Losing My Religion ili Stand. Počela je s pjesmom koja je solidna i na nivou, ali složit ćete se, ispod vrhunca njihovog glazbenog opusa – Leaving New York. Jedno dugo, toplo, studentsko ljeto imala sam sreću provesti tjedan dana u New Yorku. Što god mislili o tom gradu, volili ga ili ne volili, vidjeli ga ili ne, morate priznati – grad je fascinantan. Razgledavanje, shopping, Starbucks i sve to popraćeno izvrsnim društvom rezultiralo je jednim jako veselim tjednom. Taj tjedan u New Yorku posjetila sam Apple Store dućan. Moj prvi pohod u Apple hram. Odmah pored Rockefeller centra. Monumentalan, velik, baš kao i sam centar. I tamo, usred dućana, bijelio se – uskoro moj – iPod. Zaljubila sam se na prvi pogled i nakon malo kalkuliranja zaključila da je taj gadget vrijedan moje polagodišnje stipendije. Nakon kupnje uslijedilo je slikanje s još neotvorenom kutijom u rukama ispred Rockefeller centra. Moj ponos, moja ušteđevina, moja sloboda. Kad se uzbuđenje malo sleglo, uvidjela sam da imam novi, cool, shiny, ali trenutno beskoristan uređaj. Mp3 player bez mp3-ica je kao auto bez kotača. Može se sjediti u njemu, ali to nije poanta auta. Da ne budem jako tužna, frend mi je nasnimio nekoliko pjesama iz svoje kolekcije, tek toliko da mogu reći da je moj uređaj osim što je lijep ujedno i koristan. No, uz navedeni ritam shoppinga, kupovanja i ispijanja preskupih Starbucks kava nisam se baš stigla posvetiti muzici.
A  kako to obično biva, svemu lijepom dođe kraj, pa je ubrzo došlo vrijeme da se i ja oprostim sa svjetlima velegrada. Rastanak, suze na aerodromu, vječna obećanja da ću se ubrzo vratiti. Vrijeme je za povratak kući, ljeto je pri kraju, uskoro će nastupiti obveze. Dok sam tako sa sjetom promatrala kako tisuće svjetala ispod mene polako nestaju u daljini, odlučila sam se malo pozabaviti svojom novom igračkom. Nelly Furtado. Njah. Black Eyed Peas. Ok, može, ali kasnije. R.E.M. Ok, može. Može sada. Leaving New York! Oh, Bože! Prikladnog li naziva. I tako, poslušala sam ju. Jednom, dvaput, triput. U šestosatnom letu, bila je jedina pjesma koju sam slušala. Savršeno pogođen tajming. Savršeno pogođena melankolija. Divno.
Tko su ti umjetnici koji su me odlučili ispratiti iz New Yorka? O značenju R.E.M.-a i njihovom utjecaju na modernu rock scenu mogao bi se napisati zaseban blog post. O njihovom kultnom statusu, njihovom zvuku, koncertima, stilu još barem nekoliko. Kao svakom pravom fanu, sve vam je to vjerojatno poznato. Ali sigurno vas muči pitanje – zašto se rastaju? Zašto baš sada? Nakon 30 godina godina djelovanja, teško je reći da je bend bio na vrhuncu karijere. Ako su zaista htjeli otići na vrhuncu, trebali su otići ranije. Nakon Man on the Moon. Ili Up. Ili čak ranije. Ne mogu se oteti dojmu da je sve ovo marketinški trik. Napravimo fanove žalosnima. Natjerajmo ih da puštaju našu muziku kao da smo umrli. Uzmimo pauzu od dvije godine. Zajebavajmo se. A onda, kad nam usfali novaca za novi kat na kući, objavimo – vraćamo se. I eto euforije, povratak otpisanih, rasprodani koncerti, svi žele vidjeti R.E.M. jer je eto – možda zadnji put. Možda se varam. Možda se nikad više ne ujedine. Možda pokušaju solo karijere. Možda je zaista došlo do razdora unutar benda pa im nikakve pare više ne budu dovoljne da se opet sretnu (sjetimo se samo ABBA-e). Ali dok me ne razuvjere, ja ostajem pri svom uvjerenju. Jer kao što su i sami opjevali, kao što i naslov posta kaže – lakše je otići nego biti ostavljen. Nadajmo se samo da za njih neće vrijediti ono pravilo – kog nema, bez njega se može.