Prije nekoliko godina, dok mi je blog bio tek u začetku, pisala sam zašto ne volim društvene mreže. Dobro, prepisala sam, ali kao što sam i navela, smatrala sam da taj ulomak jasno izražava sve ono što sam ja ionako htjela izreći.
Originalan post možete vidjeti na: https://maggiesroom.net/sound-of-silence/.
Stil pisanja nije jedino što se drastično promijenilo odonda. Promijenio se i moj stav o temi, i to prvenstveno zbog Twittera.
Zašto?
Jednu stvar koju morate znati o meni jest da sam poprilično konzervativna osoba. Zagovaram sve oblike emancipacija i svačijih sloboda, ali po pitanju ljudske komunikacije, zagovaram onaj staromodni stil. Preferiram razgovor licem u lice. Užasavam se telefona. Skajpovi, IM-ovi i ostala pomagala manje su mi strašna od telefona samo utoliko što paralelno mogu radit još barem jednu stvar koja mi malo ublaži taj hladan dojam. U skladu s tim, u trenutku pisanja prvotnog blog posta, način komuniciranja s ljudima koje ne poznajem, u 140 znakova, činio mi se prvenstveno zastrašujuć, a zatim nepotreban, pa i zamarajuć.
Dugo sam se opirala Twitteru. Registrirala sam se, ali nisam bila aktivna. Ispuzala bih tu i tamo ispod svog kamena, pogledala što ima, prokomentirala nešto i vratila se natrag u svoju rupu. A onda sam se, nekom igrom slučaja, prije kojih 6 mjeseci, pojavila na nekom tvitapu. Tamo sam upoznala par zanimljivih ljudi s kojima sam kasnije nastavila interakciju online. Uskoro sam otišla na drugi tvitap, upoznala par novih ljudi, komunicirala. Ubrzo smo se našli i na trećem druženju i tako – shvatili ste. Shvatila sam da Twitter nije neko mjesto gdje se okupljaju čudaci, već odličan način za upoznati ljude s kojima se želim družiti u stvarnom životu. A zbog kratkoće izražavanja, vrlo je lako profiltrirati tko ima slične ukuse kao i ja i s kim sam kompatibilna.
Npr. Tvitam jedan dan kako sam van kondicije i ubrzp dobijem reply “hoćeš s nama na Sljeme u subotu?”. Nekom drugom prilikom, ekipa ode u kino baš onaj dan kad ja ne mogu. Tvitnem o tome i usput pitam želi li netko sa mnom u kino neki drugi dan. Vrlo brzo dobijem odgovor i uskoro – uslijedi dogovor. Trećom prilikom, tvitam da se idem rolat na Jarun i par tvitova kasnije rolam s osobom koju nikad prije u životu nisam vidjela, ali se evo, našla u isto vrijeme s istim ciljem na Jarunu.
Domaći portali vole potezati priču o ljubavnim parovima nastalima na Twitteru, dok neki pojedinci tvrde da su posredstvom Twittera čak i posao dobili. Meni se nije dogodilo ništa tako drastično, ali preko Twittera sam upoznala stvarno zanimljivih ljudi, za koje sam 99% sigurna da ih ne bih upoznala bez tog cvrkutavog servisa. Ljudi s kojima se družim u “stvarnom životu” čine uzak krug ljudi, krug meni sličnih ljudi. S njima se osjećam ugodno i opušteno. Otići na druženje s ljudima o kojima znam tako malo i koji su po dosta toga drugačiji od mene zahtijeva hrabrosti i malo izbacivanje iz komfort zone. Ali sa svakim novim druženjem mi je to sve lakše i postajem sve opuštenija.
Na Twitteru volim ljude koji imaju svoj stav, ljude koji se ne boje reći što misle. Naravno, u tvitu mi je uvijek drago vidjeti smiješan video ili link na zanimljivih članak, ali takve stvari mogu saznati i iz drugih izvora. Ljude koji imaju potrebu na taj način “educirati” ili zabavljati populaciju ne volim previše pratiti. Volim otkrivati i upoznavati ljude, stoga volim ljude koji pišu svoje anegdote, zanimljive situacije ili daju ironične komentare. Na taj način svjesno ili nesvjesno otkrivaju svoj karakter, a samim time mi je povezivanje s njima lakše.
Skeptici poput one mene otprije 3 godine vole reći “ljudi se preko neta mogu pretvarati da su bilo što. Kako znaš da ti ljudi s kojima komuniciraš ne glume i ne pretvaraju se da su nešto što nisu?”
Da pojasnimo neke stvari: svi se mi pretvaramo. Ti, koji sad čitaš ove redova, ja, koja ih je napisala prije nekog vremena i svaka ona osoba na nekom društvenom servisu koja piše neke svoje redove. Svi se mi volimo pretvarat da smo bolji, ljepši, pametniji da bi ostavili bolji dojam na druge ljude. Radimo to u komunikaciji jedan-na-jedan, a kamoli tek ne bi u komunikaciji s velikim brojem nepoznatih ljudi. Ali ispod te fasade, ipak najčešće ispliva tko smo mi i kakvi smo u susštini. I stoga, ljudi, koji o nama znaju samo ono što im priredimo iz dubine svoje tastature i serviramo u porciji od 140 znakova, će prije ili kasnije uvidjet kakvi smo. Ako im se svidimo – super. Ako ne – uvijek je tu unfollow.
Kad me neki dan prijatelj pitao “zašto meni treba Twitter?”, odgovorila sam mu da ja nisam nikakav Twitter ambasador, community manager ili nešto slično. Odgovorila sam mu da ga nemam nikakvu namjeru nagovarati da nam se pridruži. Rekla sam mu da je tamo samo krug ljudi koji su meni zanimljivi, što ne mora značiti da će i njemu biti. Nije li to zapravo slično pozivu na cugu s mojih društvom od kojih on ne zna nikoga? Ti ljudi su meni zanimljivi, a njemu se mogu svidit ili ne moraju. Ako mu se ne svide, uvijek može otići.
Što nas polako dovodi do zaključka.
Twitter je samo medij, sredstvo komunikacije. Kao i svaki drugi alat, treba ga znat koristiti. Ako ga koristimo pažljivo, možda nas ugodno iznenadi i dovede do kvalitetnih poznanstava, možda čak i prijateljstava, možda čak i ljubavi.
Tvitajte pažljivo!