Bio je to onaj lijeni period poslije ručka jednog običnog radnog popodneva. Sijedili smo tamo u kuhinji punog želuca, svatko sa svojom šalicom kave ispred sebe, kradući još par minuta prije povratka na radna mjesta. Svatko je mrmljao nešto sebi u bradu u tom lijenom tonu, komentirao glumce, političare ili ogovarao kolege. I onda odjednom začujem rečenicu od kolege pored sebe: “Ja ne bih nikada ženama plaćao porodiljni.” Razbudila sam se.
– Molim? – upitah ga, nadajući se pojašnjenju.
– Pa da, gledaj, to je čista računica. Ti odeš godinu dana na porodiljni, poslodavac ti mora plaćati naknadu, i još u međuvremenu zaposliti osobu koja će raditi tvoj posao. Toj osobi mora plaćati plaću i još taj period uhodavanja u kojem osoba postaje spremna tebe zamijeniti, gdje je poslodavac na čistom gubitku. Pronatalitetna politika ove države neće ići preko mojih leđa.
– Ovo nema veze s pronatalitenom politikom, ovo je samo uskraćivanje ženi temeljnih prava.
– Nemam ja ništa protiv ženskih prava, samo ne u mojoj firmi.
– I kako bi ti to riješio?
– Ne bih zaposlio ženu.
– Jel shvaćaš da je protuustavno ne zaposlit nekog tko zadovoljava kriterije samo zato jer je – žensko?
– Baš me briga. Moja firma, moja pravila, tko tu meni šta može. Gledaj, složi brojeve. To je čista matematika. Ja sam na gubitku minimalno godinu dana, plus još period za čuvanje trudnoće. Gledaj to iz perspektive poslodavca, ne iz ženske perspektive. Jel bi ti zaposlila ženu na kritičnom projektu koja će za 2 mjeseca otići na porodiljni?
– Zato postoji selekcijski proces i probni rok, i nećeš zaposliti nekoga za koga smatraš da nije pouzdan. Uostalom, ako ti dođe žena sposobnija od svih muškaraca, može ti nadoknadit sve ono što ćeš u godinu dana “izgubiti”.
– Ma ja ću rađe zaposlit prosječno dobrog programera muškog, nego natprosječno dobru žensku programerku.
Razina mog bijesa je ovdje već prešla granicu prihvatljivog, pa daljnji tijek razgovora izostavljam. Spomenut ću samo da su letile neke riječi poput “brđanin”, “seljačina”, “zadrti kreten”. Vjerojatno nije pomoglo ni to što je ostatak kolega prisutnih u tom trenu branilo njegove stavove.
Svatko ima pravo na svoje stavove. Ako se osoba X želi oženiti osobom koju ne voli, samo zato jer se to od nje očekuje (u malom selom nije normalno da osoba sa svojih 34 još nije oženjena), osoba X sebe ograničava svojim stavovima i zakida za svoju slobodu. I žao mi je zbog te osobe, ali to nije moja briga. No ako osoba X potencijalno može doći u situaciju da ugrozi MOJU slobodu, onda poludim.
Bit žena u modernom društvu nije lako. Izborile smo se za pravo glasa i pravo na rad, i to smo dobile. Isto kao što su i crnci imali slobodu u Americi tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća. Žene imaju manje plaće od muškaraca – to je općepoznata tajna. Neke profesije nikad neće prestati biti isključivo “muške” profesije, koliko god se mi trudile oko toga. Žene se doživljava kao emocionalne, pomalo glupe, nesklone donošenju racionalnih odluka, pomalo impulzivne. Dodijeljuju im se svi oni atributi radi kojih ih je lako diskreditirati u poslovnom svijetu.
No, s druge strane, ako žena dođe i kaže “meni se neda radit, ja ću bit lijepa i udat se za muškarca koji će me uzdržavat” onda je sponzoruša, drolja, priglupa. Iako će mnogi muškarci reći da im to uopće ne smeta, da je to normalno (ili barem normalnije) stanje stvari i da im je sasvim prihvatljivo uzdržavat ženu, pitajte ih ponovno kad žena zatraži od njih cipele od tisuću kuna. Eee onda će bit “draga, a zašto ti ne bi našla neki posao za te tvoje cipelice?”
I šta nam preostaje? Voziti slalom u muškom svijetu? Izbjegavati prepreke najbolje što možemo? Boriti se protiv predrasuda?
I can do anything
I am strong
I am invincible
I am woman
Taj tvoj kolega em što je idiot em što ne zna. Da zna išta znao bi da je cijeli trošak porodiljnog na teret države.