Ulice moga grada pripadale su sad nekim drugim ljudima. Grad je bio hladan i mračan. Gledala sam umorna svjetla u daljini, tražeći sjaj i poznatu toplinu. Svakim korakom prožimao me neki jeziv osjećaj. U jednom iskoračaju činilo mi se da nikad nisam ni otišla. U drugom nisam bila sigurna ni jesam li uopće ikad tu zivjela. Kao da su uzeta nečija tuđa sjećanja i ubačena u moj isprekidani tijek misli.
Je li nostalgija zeznuta stvar? Zaključila sam da je jedini pravi odgovor na to – ovisi što ostavljas za sobom naspram onoga što dobivaš. Grad? Zidove? Kulturu? Jezik? Muziku? Prijatelje? Obitelj? Ljubav?
– O čemu razmšljaš? – prekinuo me.
– Grad… promijenio se.
– Nije grad, mala. Ti si se promijenila.
– Ali.. ali… drugačije je – inzistirala sam. – Ne osjećam da je tu dom.
– Zato jer je tvoj dom sad u Dublinu, sa mnom.
Nagnuo se prema meni i poljubio me. Iznad nas je zasjala jedna prehodno utihnula žarulja. Pojavilo se svjetlo koje sam tražila. Dom, Dublin, Dragi.