Danas sam se odlučila fokusirati na jednu zanimljivu temu koja se potegnula neki dan na Facebooku, a tema glasi – koliko se razlikuje proces zapošljavanja u inozemstvu u odnosu na Hrvatsku?
Prije svega moram napomenuti da ja nisam nekih neugodnih iskustava u Hrvatskoj. Bilo je poslova koje nisam dobila, ali vjerujem da je to bilo iz čisto objektivnih razloga (nedostatak iskustva, previše novaca, nešto treće). Nikad nisam stekla dojam da je to zbog stranačke (ne)pripadnosti, namještenih kandidata ili lažnih natječaja. Nitko me nikad nije tražio novac ili seks da mi dadne posao ili me na bilo koji drugi način omalovažao. I dalje tvrdim da mi je razgovor sa sadašnjim (uskoro bivšim) šefom bio najugodniji razgovor do sada.
Iz mog iskustva s intervjuiranjem vani, proces je drugačiji u smislu da je puno organiziraniji, detaljniji i dugotrajniji. Proces obično započinje s rekruterima, ili kako oni ne vole da ih se zove – headhunterima. Bilo da oni nađu vas, ili se vi javite firmi direktno, rekruter je prva točka komunikacije. On ili ona će vas pitati malo o dosadašnjem iskustvu, postavljat će pitanja zašto bi baš htjeli raditi za tu firmu i na koje područje bi se htjeli orijentirati. Dat će vam nekoliko generalnih naputaka kako proces izgleda i što možete očekivati ako vas zaposle.
Nakon toga slijedi nekoliko (jedan, dva, tri) kruga telefonskih intervjua. Meni osobno je to najgori dio, jer moram u 45 minuta naći rješenje nekog problema, napisat ga u online dokument i još pričat s monitorom pritom. Svaki put se tresem prije toga, ali dobra strana toga je da ipak traje samo 45 minuta, pa brzo prođe :)
Ako ste dobro riješili telefonske intervjue, pozvat će vas na onsite intervju, koji traje 4-5-6 ili u slučaju Amazona – 7 sati. Za to vrijeme ispituje vas 4-5-6 ili u slučaju Amazona – 7 različitih ljudi, od kojih svatko mora donijeti procjenu i na kraju se svi sastanu i odluče jesu li za ili protiv. Najbolje je to shvatit kao porotu, a sam intervju kao iznošenje obrane koju ste cijelo vrijeme pripremali.
A sam proces pripreme za intervju… Eh. Ja to doživljavam slično kao trčanje. Što više vježbaš, mozak će biti više fit i više će toga moći podnijeti. Baš kao i u trčanju, ima dana kad nam ne ide najbolje, spori smo i sve nam je teško. S druge strane, postoje dani kad nam se sve čini lagano i sami sebe iznenadimo. Poanta je da će nekad stvari posložiti tako da ćemo razvaliti, nekad tako da ćemo masovno zasrat, ali na to se treba pripremiti i bez obzira na okolnosti, biti spreman dati sve od sebe.
Kad sam se počela spremati za intervjue, nisam mogla držati koncentraciju duže od 20 minuta. Morala sam razbiti to u manje dijelove, skuhat kavu u međuvremenu, ispeglat rublje, oprat podove. Ali polako sam se prešaltala u taj ritam, jedan zadatak je pratio drugi i dogurala sam do toga da mogu učiti po nekoliko sati dnevno.
Dan prije Amazon intervjua pratila sam savjete koje naš trener daje prije dugačkih treninga/utrka: lagana večera puna ugljikohidrata, jedna piva i puno sna. Na sam dan utrke…tj. intervjua, ustati 2h ranije za lagani doručak. Prije samog eventa uzeti kofeinsko-energetski boost u vidu kave i čokolade. I ponijeti dovoljno vode za okrijepu. Eto, meni je upalilo :)
Moram napomenuti da iz ovog dosad viđenog, u procesu zapošljavanja se HR odjel ne plete puno, ako imalo. Nisam prošla nikakva psihološka testiranja ili IQ testove, dok sam na razgovorima u Hrvatskoj u svakoj, ali svakoj firmi bila upitana riješiti IQ test. Osobno mislim da je to strašno glupo. Ako već postoji potreba za IQ rezultatima kod zapošljavanja, zašto ti rezultati nisu spremljeni na jedno centralno mjesto odakle se dohvaćaju po potrebi? Pa nije mi se inteligencija promijenila u roku godinu dana (nadam se). No dobro, poanta je da u stranim firmama nema IQ testova i nema pitanja volite li mučiti životinje i biste li utajili porez.
Jednom kad dođe ponuda, ona je više-manje fiksna. Firma ponudi neku svotu i neke uvjete i ne ostavlja puno prostora za pregovore. Iz mog iskustva u Hrvatskoj je uvijek bilo obrnuto – ja bih lupila neku cifru, onda bi firma malo razmišljala, pa bi se malo natezali i na kraju se našli oko nečega što svima više-manje odgovara.
Kad je ponuda tu, nema se što više puno rješavati. Papirologiju, vize ili što već treba će uglavnom firme preuzeti na sebe, a vi otprilike sjedite i čekate dan da počnete raditi.
Mislim da je jedini način da se kroz cijeli taj proces dobivanja posla prođe bezbolno shvatiti sve to kao zabavu, testiranje vlastitih granica, uz mogućnost velikih dobitaka i minimalnih gubitaka. Svako stvaranje dodatnog stresa, nabijanje očekivanja i osjećaja razočaranja samo će vas vratiti nekoliko koraka unatrag.