Skip to content →

Tvoj je kamen, maslina i drača

Svaki put kad dođem u Hrvatsku bude mi sve draže da sam iz nje otišla. Najprije sam mislila da je to obrambeni mehanizam, unutarnji glas koji mi govori “Eto, vidiš da bi ti ovdje samo bilo gore”. Ali svakim posjetom taj unutarnji glasić postaje sve tiši, a realnost sve glasnija.

Ovog puta nema Đure Glogoškog i šatoraša, ali ima vojna parada u  Zagrebu. Ima tenkova u srcu grada, jer najbolji način za obilježit mir je simbolima rata. Ima Thompsonovog koncerta, jer… domoljublje. Ima i ustaških usklika, jer… Thompson. Ima Kolinde jer joj je dužnost naslikavat se po vojnim paradama.

Ali trudim se ne zamarat previše time. Sad smo na moru, a ovdje godina još nije 2015.  20 godina je u ostatku svijeta prošlo od Oluje. Koliko je to dalmatinskih godina? Istina, nema više one stare telefonske govornice u srcu mjesta, s koje sam prije 20 godina kao devetogodišnja klinka zvala tatu u Zagreb da ga pitam je li istina da je rat završio. Govornice su zamijenili mobiteli, ali mobitel je beskoristan jer nema signala. Možda bude dogodine. Ili za 10 godina. Dobro, nema veze, ionako smo na odmoru. Sunce, more, plaža – ko to more platit.

Plaža – ima jedna lijepa na drugoj strani otoka. Put na drugu stranu otoka vodi kroz 1.4km dugačak tunel prokopan u brdu, širine dovoljne za jedan auto. U tunelu – zastoj. Kakav sad zastoj, 50 auti s upaljenim motorima u tunelu tek nešto višem od 2m, bez ventilacije. Eh, neki Nijemac nije uspio shvatit natpise na hrvatskom o signalizaciji u tunelu i ušao na crveno, te gotovo izazvao sudar s autima iz suprotnog smjera. Vidio Švabo da je zasrao, stao, ali ne može u rikverc jer mu VW kombi datira iz zlatnih godina hippie pokreta. Neka, pomjerit ćemo se mi u rikverc, svih 50 auti. Koncentracija ugljičnog monoksida raste, ali auti se strpljivo pomiču jedan po jedan, u rikverc. Nakon sat i pol vani smo konačno, udišemo svjež zrak, restrukturiala se kolona i sad čekamo Nijemca da izađe. Plješću mu svi, katastrofa izbjegnuta, a mi ponovno ulazimo u tunel. Sunce, more, plaža – ko to more platit.

Samo bogati, zaključujem. Samo strani turisti koji su došli da ih hrvatski ugostitelji ljubazno oderu.  Cijene u restoranima kao u Dublinu, ali ponuda lošija. Sjedneš u restoran, konobari ti se počnu obraćat na engleskom. Jasna je poruka: hrvatskim građanima ovdje nije mjesto. Jedino kad stvarno primijetiš da si otišao iz Dublina je kad ubaciš karticu u bankomat. Iznosi koji ti se nude za podić pare s irske kartice su: 1200kn, 2000kn, 2500kn, 3000kn, 4000kn, 5000kn. Kad ubaciš hrvatsku karticu u taj isti bankomat iznosi koji su nude su redom: 100kn, 200kn, 300kn, 500kn, 600kn i kako već. Nakon što spretno utipkaš neki srednji iznos između 100 i 1200kn, slijedi poruka: “Tečaj za ovu konverziju je 7.17. Želite li nastaviti transakciju?” Za usporedbu: Srednji tečaj eura u banci taj dan je bio 7.56.

Nakon tri dana na Hvaru zaključujemo da smo potrošili više nego tri dana u Monacu. No dobro, sunce, more, plaža – ko to more platit, pare su samo pare. “Zašto si htjela da dođemo na odmor u Hrvatsku?”, pita me dragi, dok stojimo u 6km dugoj koloni na ulazu u Neum. Ne mogu mu odgovoriti istog trena, jer pokušavam dobiti Jadroliniji da pitam koje su nam šanse da uhvatimo trajekt za Mljet. Izgleda da imam sreće.
– Jadrolinija Split, izvolite.
– Možete li mi rec kakva je guzva na trajektu za Mljet i šalju li tamo kakve izvanredne trajekte?
– Ne znan vam ja to, ja sam u Splitu.

Ae. Okrećem se natrag voljenom i gledam ga kako me gleda dok pokušava ne bit ljut na mene. Jer – sunce, more… “Ne seri”, kratko mi odbrušava i strpljivo otpušta papučicu kuplunga. Auto nam se pomiče taman toliko da bi se zaustavio pored ogromne bijele kuće. 4 kata, 7 terasa.  “Appartements. Zimmer frei. Camera.”

 

Published in putovanja

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.