Skip to content →

Priča o Sjeni

Nitko mu nije znao ime niti odakle dolazi. Zvali su ga Sjena.

Nosio je dug sivi baloner podignutog ovratnika. Bio je visok i mršav. Lice mu je bilo hladno i bezizražajno. Da ste upitali nekog da Vam opiše njegov izgled, vjerojatno ne bi znao kako. Možda zbog toga što je na glavi uvijek nosio crni šešir, a na licu sunčane naočale. Možda jer bi Vas, u rijetkim trenucima kad bi skinuo sunčane naočale i pogled mu se zaustavio na Vama, obuzeo iznenadan osjećaj hladnoće, kao da ste iznenada prošli ispod hladnog slapa. Vjerojatno se zato nitko nije zaustavljao da progovori s njim, iako su ga viđali redovito na potezu između glavnog gradskog trga i obližnjeg parka.

Mnoge su priče i legende kružile gradom o Sjeni. Neki su tvrdili da je duh davno preminulog čovjeka koji je ubijen negdje oko središnjeg gradskog parka. Neki su se čak potrudili i iskopali osmrtnicu čovjeka koji je izboden na smrt vraćajući se kući s posla od strane nekog narkomana kojemu je ponestalo za šut. Ti su tvrdili da Sjena svakog dana strpljivo čeka tog narkomana da mu se osveti. Drugi su pak trvdili da je Sjena sama smrt i da hodajući gradom traži idući žrtvu. Legenda kaže da je jednom udijelio novčić prosjaku koji je umro kasnije istoga dana. Treća teorija bila je manje mistična; ona je pak tvrdila da je Sjena ratni veteran koji je nakon rata imao problema prilagoditi se mirnim vremenima.

Bilo kako bilo, priča o Sjeni nije nedostajalo. Bio je neiscrpna inspiracija tijekom hladnih zimskih mjeseci, kad bi ljudi okupljeni pored toplih peći pričali o strašnom čovjeku koji vreba tamo negdje vani na hladnom. Bio je neiscrpna referenca kad bi se potegnula priča o dobru i zlu. Bio je glavna tema kad su roditelji plašili djecu pričama što će im se desiti ako ne budu poslušna. Zbog popularnosti koju je Sjena uživao, ne čudi da stanovnicima grada nije dugo trebalo da primijete da Sjene više nema.

Nisu ga viđali na glavnom gradskom trgu, nisu ga viđali ni u središnjem gradskom parku. Nisu ga viđali ni na dvije gradske avenije koje povezuju glavni trg s parkom. Stanovnici grada su čak počeli tražiti Sjenu u zabačenijim dijelovima grada, ali ni tamo ga nitko nije vidio. Sjena je jednostavno nestao. “Sjena nestao u sjeni”, raspisale su se gradske novine. Sjenin iznenadni nestanak uklapao se u svačiju teoriju. Jedni su tvrdili da je dobio zemaljsku osvetu koju je tražio i da se nemirni duh vratio na Onaj svijet da počiva u miru. Drugi su tvrdili da je odslužio svoje vrijeme kao glasnogovornik smrti i da sad mora ustupiti poziciju idućem glasniku s Onog svijeta. Treći su pak govorili da se konačno pomirio s onim što ga je proganjalo i nastavio život negdje van grada.

Većina ih se pak ponašala kao i prije – jednostavno se nisu obazirali. Sjena bi i dalje povremeno zauzeo glavnu ulogu u pričama ispričanima tijekom hladnih zimskih noći. Sjena bi i dalje povremeno plašio djecu kao glavni junak roditeljskih priča zaigranoj djeci. Ali za jednu djevojku je priča o Sjeni bila više od priče o babarogi. Djevojka se zvala Viktorija i bila je novinarka.

Iako tek na početku karijere, Viktorija je znala da može bolje od pisanja o modi u lokalnom ženskom časopisu. Bila je mlada i željna uspjeha. Pridošlica u velikom gradu, nije odrastala uz priču o misterioznom Sjeni, ali ju je priča vrlo brzo sustigla. Odlučila je otkriti Sjenin identitet i njegovo obitavalište. Razotkiti Sjenu donijelo bi joj ogroman publicitet i lansiralo karijeru u zvjezdane putanje. Odlučna u svojoj namjeri, Viktorija se sastala s glavnim policijskim inspektorom.

Isprva se činilo da inspektora više zanimaju Viktorijine duge noge i prirodno plava duga kosa nego priče o Sjeni, ali nakon nekoliko čaša vina uspijela je doznati neke informacije.
– “Nemamo mnogo podataka o Sjeni, gospođice Viktorija, najviše zato jer, znate – nije zapravo nikad prekršio zakon”, odao joj je inspektor. Nadodao je kako njihovi stručnjaci smatraju da se radi o muškoj osobi, između 40 i 45 godina staroj. Vjerovali su da kaput nabavlja iz inozemstva u veleprodajnim količinama, tako da ga često može mijenjati i da stalno izgleda kao nov. Policijski psiholozi smatrali su da je to čovjek koji je pretrpio neku veliku životnu traumu, kao npr. iznenadnu smrt žene i vjerojatno djece. Makar je to bilo sve što joj je inspektor otkrio, Viktoriji je bilo dovoljno.

Otišla je u gradsku knjižnicu i tražila pristup arhivi novina unazad zadnjih 20 godina. Tražila je bilo kakvu vijest u kojoj se spominje ubojstvo ili iznenadna nesretna smrt nečije žene i djece. Uspijela se dokopati nekoliko imena i odlučila potražiti nesretne udovce. Jednog udovca je odmah eliminirala – bio je puno niži, a pogled mu je bio tup i odsutan, ne hladan i fokusiran. Drugi se ponovno oženio prije nekoliko godina i činio se poprilično sretan u novom braku. Treći je već pomalo ličio na Sjenu. Bio je visok, mršav, distanciran i hladan.
– “Viktorija, iz udruge Lav. Pomažemo integrirati udovce i samce u društvo. Organiziramo društvena događanja, sportske igre, putovanja… “, predstavila mu se, ali i prije nego li je završila rečenicu, gospodin joj je zalupio vrata. Još se dvaput vraćala na istu adresu i oba puta naišla je na zalupljena vrata. Uvjerena da je dotični gospodin sam Sjena, počela ga je pratiti. Pratila ga je na satove tenisa. Pratila ga je u kupovinu laminata. Pratila ga je na posao. Nakon nekoliko dana čekanja ispred banke, odlučila je ući unutra i saznati čime se gospodin točno bavi. Pretvarajući se da je kurir jedne dostavljačke kuće, u neobaveznoj priči s tajnicom saznala je da je gospodin menadžer jednog infromatičkog odjela u navedenoj banci. Saznala je i da taj posao radi već približno 10 godina, i da nema šanse da je mogao boraviti na glavnom gradskom trgu svaki dan usred dana.

Razočarana, vratila se natrag u knjižnicu. Odlučila je prošiti potragu tražeći i iznenadno preminule ili ubijene roditelje i braću. Tražila je priče o zlostavljanoj djeci i posvojenoj djeci. Svaki njen trag završio bi slično kao i priča s udovcem menadžerom – ili zalupljenim vratima ili u slijepoj ulici. Vratila se inspektoru i molila ga da joj dozvoli pristup bazi registriranih kriminalaca. Inspektor se malo nećkao, ali popustio je na kraju.

Mjeseci su prolazili, a Viktorija je sve više vremena provodila tražeći Sjenu, a sve manje s prijateljima. Većina ih se nije sjećala kad su  je zadnji put vidjeli. Oni koji jesu, komentirali su kako je smršavila. Prestala je odlaziti na modne revije da bi pisala o modi. Većinu članaka pisali bi navečer kad bi se umorila od priča o Sjeni. Osjećala je da se sve više približava Sjeni, a sve više udaljava od nebitnih stvari poput mode.

Jednog tmurnog jutra, gotovo dvije godine nakon što su ljudi prvi put primijetili da je Sjena nestao, ribiči su na obali rijeke našli nasukan sivi baloner, crni šešir i sunčane naočale. Nije bilo tijela, samo baloner, šešir i naočale. Viktorija je, kao i većina novinara tog jutra, bila na licu mjestu događaja. Fotografirala je nasukane odjevne predmete. Kolege su je vidjeli taj dan govorili su da je bila iznimno uznemirena. Užurbano je hodala gore – dolje po redakciji i pušila cigaretu za cigaretom, iako nikad prije nije pušila.

Svi mediji raspisali su se o smrti misterioznog čovjeka. Sjena je dobio svoj medijski pokop. Nekolicina građana uspijela je od policije izvoljevati ostatke preminulog Sjene: baloner, šešir i naočale. Jednog tmurnog poslije podneva u listopadu, Sjena je dobio i svoj pravi pokop. Nabavili su lijes. Nabavili su nadgrebni spomenik. Pokopali su ga na rubu gradskog groblja, uz govor svećenika, nekoliko tisuća prisutnih građana i nekolicinu novinara. Viktorija nije bila među njima.

Dapače, Viktoriju već dugo vremena nije bilo nigdje za vidjeti. Nakon onog dana kad je Sjena umro, nije više dolazila u redakciju. Nije više pisala o modi. Niti o ičemu drugome zapravo. Vjerojatno se zato nitko nije začudio kad su jednog jutra našli beživotno tijelo kako mirno spava u krevetu. Uzrok smrti zapisan je kao “prirodna smrt”, iako je Viktorija bila tek u kasnim dvadesetima. Kad se šačica ljudi tog jutra okupila na rubu gradskog groblja, nije bilo ni svećenika, ni novinara, ni nepoznatih ljudi. Samo muk dok su spuštali lijes u raku iznad koje je u mramornoj ploči stajalo isklesano “Viktorija”.

Kako je vrijeme odmicalo, posjete Viktorijinom grobu postajale su sve rijeđe. Tjedni su se pretvorili u mjesece, mjeseci u godine. Ono malo preostalih prijatelja sve ju je rijeđe spominjalo. Stoga ne čudi da se osoblje groblja nemalo iznenadilo kada su jednog jutra, na mahovinom obraslom grobu, pronašli sivi baloner, crni šešir i sunčane naočale.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.