Godina: 2013.
Mjesto: demokratska Republika Hrvatska, birc iza kina
Akteri: četvero mladih intelektualaca, 3 žene i jedan muškarac
Tema:
Je li Ana Karenjina stvarno voljela Vronskog? Je li Karenjin zapravo volio Anu?
Tako smo nas četvero sinoć, nakon odgledanog najnovijeg holivudskog ostvarenja započeli raspravu koja se proteže već 150 godina. Je li Ana Karenjina zaista tragičan lik, rastrgana između ljubavi prema ljubavniku i zavjetima koje je dala mužu ili je razmažena žena koja nikad nije zadovoljna onime što ima?
Moj trojac iz rasprave se više slaže s ovim potonjim. Frendica tvrdi da je Karenjin volio Anu najviše na svijetu, iako to možda nije pokazivao na način na koji je ona očekivala. Ta ista frendica nastavlja da je Ana željela biti predmet obožavanja i žudnje, a trenutku kad je to prestala biti Vronskom, postala je nesretna. Moja frendica zaključuje da je Ana imala sve što joj je trebalo, ali to joj nije bilo dovoljno.
Moj frend dodaje da sloboda izbora uzrokuje nestabilnost. Nešto novo je zanimljivo i na prvi pogled bolje. Lako je u osobi sa strane vidjeti 2 stvari koje na trenutnom partneru nedostaju, zanemarujući ostalih 100 karakteristika koje sačinjavaju osobu. On naglašava da je teško razlikovati strast i ljubav i tvrdi da ljudi varaju zbog strasti i užitka, a ne ljubavi.
A ja? Ja mislim da je Karenjin Ani dao sve ono što se od njega očekivalo: društveni status, bogatstvo, dijete. Cijenio ju je i poštovao, ali nije ju zapravo volio. Ana je, pak, imala sve navedeno, ali nije ni sama shvaćala što nema dok nije upoznala Vronskog. Ljubav, strast, osjećaj pripadnosti nekome dogodili su joj se iznenada i uzdrmali njen stabilan, ali pomalo monoton svijet. Po mom mišljenju, svatko tko ne razumije Aninu želju da iskoči iz vlastite kože u trenucima kad ne može biti s čovjekom kojeg voli nikad nije volio zapravo.
I ja sam voljela jednom. Prvu večer, kad sam na tulumu upoznala tog dečka, ponudila sam mu da ga vozim doma. U tom trenutku nije bilo apsolutno nikakvog racionalnog razloga da to napravim: živio je na skroz drugom kraju grada, bilo je drugih ljudi koji su išli u njegovom smjeru, a ja definitivno nisam toliko dobro duša da pijane duše razvozim po gradu. U tom trenutku osjećala sam da to trebam napraviti, slično kao što je Vronski osjećao da mora sjesti na vlak i pratiti Anu. U mojoj priči, sve što je uslijedilo nakon tog trenutka činilo se kao ispravna stvar za napraviti i nisam pitala puno “zašto” i koje bi mogle biti posljedice. No, da ne dajem svojoj ljubavnoj priči epske razmjere, vraćam se na poantu.
Zovite me nepopravljim romantikom, ali uvjerena sam da kad se dogodi prava ljubav, da to jednostavno znamo. Postupit ćemo iracionalno, glupo, nerazumno, vođeni unutarnjim osjećajem da je to ispravno, makar izvana djeluje jako krivo. Uvjerena sam da ne možemo voliti više ljudi istovremeno i da ljubav ne pita za vrijeme, mjesto ni posljedice.
Pitate li mene je li Ana voljela Vronskog, ja kažem da je. Pitate li mene je li bilo ispravno upustiti se u aferu iako je već bila udana, ja opet kažem da je. Pitate li me je li joj ljubav prema Vronskom uzela mnogo toga, činjenica je da jest. Bih li ja postupila isto tako na njezinom mjestu? Vjerojatno.