Skip to content →

Uobičajeno mjesto

Oluja će, pomisli dok zatvara prozor. Sunčan ljetni dan polako zasjenjuju crni oblaci. Možda bi ipak trebala obući duge hlače umjesto ovih kratkih. Ali nema volje sad mijenjati odjeću. Dohvaća torbu i kreće prema izlazu. Sjeda u pregrijani auto. Sjeti se kako po medijima upozoravaju da se ne smije sjedati u vreli auto. Loše je to za zdravlje, kažu. A što nije?

Vozi mirno. S radija dopire zvuk nekog ljetnog pjesmuljka. Ne zna točno kojeg, svi joj zvuče isto. Gradske ulice prazne su. Ljudi su pobjegli s užarenog asfalta potražiti morsko osvježenje. Odgovara joj to. Vozi brže. Ubacuje u petu.

U daljini se ocrtavaju zelene krošnje parka. Još malo i na odredištu je. Kišni oblaci ozbiljno su se nadvili nad predvečernjim nebom i prijete da će se prosuti svakog trena. Ne bojim vas se, pomisli. Parkira auto nedaleko od ulaza i hrabrim koracima zakorača u park. Miris procvjetalih stabala puni joj nosnice.

Na ulazu ju pozdravlja prodavač sladoleda.
– Kao i obično? – upita s pretjerano ljubaznim osmijehom.
Kimnuvši, uzima dva čokoladna sladoleda u kornetu. Ti su im najdraži.

Požuruje prema odredištu. Gotovo je vrijeme, a ne želi zakasniti. U parku danas nema razigrane djece za kojom trče zabrinuti roditelji. Nema ni adolescentnih parova koji dolaze ovdje prepuštati se novo pronađenoj strasti. Tek tu i tamo zaluta pokoji penzioner, ostavljen od života, koji dolazi u ovo zelenilo potražiti malo utjehe.

Još ga nema. Čudno, pomisli. Obično dođe prije nje. Sigurno traži neku sitnicu kojom će ju iznenaditi. Možda će joj donijeti srce od gline. Ili rijetko izdanje njezine najdraže knjige. Dobar je u iznenađenjima. Zna kako izbaciti ljude iz rutine. Zna kako ih nasmijati. Zna kako ih oraspoložiti. Priznaje, zna i kako ih rasplakati, ali srećom, takvi su trenuci u njihovom odnosu poprilično rijetki.

S ove klupe pruža joj se pogled na veći dio parka. Njega nema još ni na vidiku. Sladoled joj se lagano cijedi niz ruku. Briše ga dlanom druge ruke. Postaje nervozna. Oko joj zapne na dječaku crne kose, koji se igra s crvenom loptom nedaleko od njene klupe. Mogao bi imati oko pet godina. Ne vidi mu roditelje u blizini.

– Hej dječače – povikne.
Dječak se okrene. Sigurna da je pridobila njegovu pažnju, nastavi:
– Gdje su ti roditelji?
Dječak ostavi loptu i sramežljivo joj prilazi.
– Nemam ih.
– A baka i djed?
– Nemam ih.
– S kim si onda u parku?
– Sam.
– Kako možeš biti sam u parku? – upita zabrinuto.
– A s kim si ti? – odgovori joj protupitanjem.

Ona zastane.
– Ja čekam svog zaručnika.
– Šta je zaručnik?
– To je…to ti je kad se dvoje ljudi voli,  prije nego postanu muž i žena budu zaručnik i zaručnica.
– Aha – odgovori dječak nezainteresirano. – Za njega je taj sladoled?
– Želiš ga? – upita s osmijehom i pruži mu kornet.
Brzina kojom dječak uzima ponuđeni sladoled dovoljan joj je odgovor. Kako je lako usrećiti dječje srce, pomisli.
Nekoliko trenutaka samo sjede tako, dječak jedući sladoled, a ona gledajući u daljinu.

– Moram ići – prozbori dječak brišući si čokoladne brkove. – Hoćeš sa mnom?
– A kamo ideš?
– Igrati se s loptom.
Kako je lijepo djeci, pomisli. Cijeli dan jedu sladoled i igraju se. Da joj je barem biti dijete opet.
– Ne mogu. Moram čekati.
– Dobro onda. Doviđenja.

Vidi dječaka kako se udaljava sa svojom crvenom loptom. Osjeti prvu kapljicu kiše na svojoj koži. Hladna, sluzava tvorevina na njezinoj koži pošalje električne impulse kroz njezino krhko tijelo. Pobude joj sjećanje. Slike joj se nižu pred očima. Nesreća na državnoj cesti D1. U frontalnom sudaru jedan poginuli, jedan u kritičnom stanju. Cjevčice, igle, infuzija. Miris sterilnih tekućina. Blijeda krivudava crta na crnom monitoru kao jedini znak nade. Užurbani doktori. Metež. Beživotno tijelo. Ravna crta. Mrak. Komorna muzika. Cvijeće.

Prene se. Kiša počinje pljuštati. Mlaz ljetne oluje potpuno je rastopio preostali sladoled u njezinoj ruci. Ostala je samo smeđa mrlja na sada već potpuno mokrom kamenom prilazu. I ona je već sasvim mokra. Polako ustaje i baca još jedan pogled u daljinu. Sutra. Sutra će doći.

Tell him I’ll be waiting in the usual place.

Published in ostalo

One Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.