Skip to content →

Rock of Ages

Sinoć sam se prisjetila zašto volim rock. Zašto bih uopće zaboravila tako nešto, sigurno se sad pitate. Istina je da sam zametena poslom, ometena vrućinom, noseći se s problemima svakodnevice nalazila sam malo vremena i energije za posvećivanje svojoj velikoj strasti – glazbi, ili točnije – rock glazbi. Gotovo je zastrašujuća  lakoća kojom sam zamijenila sortiranje playlisti po danu, dobu i raspoloženju jednim klikom na radio stream s kojeg dopiru lagani ritmovi ljetnih pop pjesmuljaka.

Za podsjetnik mi je bio potreban film iz naslova – Rock of Ages.

Tom Cruise u ulozi rock zvijezde pobuđivao mi je dovoljno skeptičnosti da film ne pogledam ranije. No, uvodni zvuci Paradise Citya bili su dovoljni da me odvedu u rasplesani svijet ovog holivudskog uratka.

Film je šaren, zabavan, energičan i obiluje dobrom glazbom – baš kako i doliči jednom mjuziklu. Radnja je smještena u Los Angeles 1987. godine, u vrijeme u kojem je rock muzika na svom vrhuncu. Okosnica radnje vrti se oko posrnule rock zvijezde, koji, iako izmišljen, uvelike aludira na podjednako kontroverznog kao i slavnog Axl Rosea. Kroz njegovu priču isprepliće se priča o mladom paru koji je došao u Los Angeles ostvariti svoje snove o slavi i bogatstvu.

Film se lagano i šaljivo, čak ismijavajući, dotiče bitnih i kontroverznih tema onog (a i današnjeg) doba – homoseksualizma, licemjerstva puritanskog puka i državnog vrha, potrage za slavom i po meni onog najbitnijeg – propadanja rock glazbe kao pokretača glazbene industrije. Jedna stvar s vrhuncima je sigurna – nakon njih slijedi neminovni pad. U filmu je naznačeno kako jednu eru polako naslijeđuje era jeftinih boy pop bendova, nastalih kao proizvod lovom vođenih menadžera i ispitivanja tržišta, a tvorenih od ljudi koji su za slavu spremni prodati ono najbitnije u sebi – strast.

A rock muzika temelji se na strasti. Ovo je jasno naglašeno, ako ne i prenaglašeno u filmu. Strast za životom, želja za stvaranjem savršenog zvuka i spajanjem istoga s pravim stihovima, podijeliti uspjeh s pravom osobom temeljni su motivi junaka ovog filma. Beskompromisni, sa stavom, drugačiji – takve su bile rock zvijezde onog vremena. Deff Leppard, The Rolling Stones, Van Halen i već spomenuti Guns ‘N’ Roses, samo su neki od njih kojima film, ne samo kroz soundtrack, već i kroz niz referenci i aluzija odaje počast.

Skepsa se nažalost pokazala opravdanom u odabiru glumaca za “odrasle” uloge nisu dobro pogođene. Mladim glumačkim snagama svaka pohvala, ali niti Cahterine Zeta Jones, niti Alec Baldwin, a sasvim sigurno ni Tom Cruise nisu unijeli dovoljno energije da iznesu taj film do maksimuma.  Mlakost izvedbe se proteže i u njihove plesno-pjevačke dijelove, radi čega mi je i najviše žao. Čak sam i spremna zažmiriti na jedno oko na činjenicu da su neke od pjesama izvedenih u filmu nastale nakon 1987., jer vjerujem da je to napravljeno u svrhu dočaravanja atmosfere.

Po mom skromnom mišljenju, upravo je atmosfera ono što je film odlično prikazao. Upravo tako zamišljam okruženje u kojoj su nastajali neki od hitova koje danas rado slušam. Seks, alkohol i rock n roll miješaju se u toksičnu, ali istovremeno pokretačku energiju. Ta energija ruši barijere i uništava granice između malih i velikih. Snovi postaju stvarnost, a stvarnost snovi; moguće je sve.

Rock, kako i naslov filma kaže, bezvremenski je. Zabilježen je na svakoj ploči koju posjedujem. Svaki stih koji dopire iz njih, svaki gitarski rif, svaki udarac bubnjeva pršti strašću.

A to je, dame i gospodo, razlog zašto slušam rock glazbu.

Published in muzika

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.