Skip to content →

Pricajmo malo o nogometu

Pričajmo malo o nogometu. Jučer sam prvi puta bila na utakmici u Irskoj. Irska protiv BiH. Zemlja koja je bila tako dobra premi meni protiv zemlje iz koje dolazi Ljubav. Jasno da ne mogu navijati niti za jedne niti za druge, tako da sam utakmicu pratila kao neutralni, ali zainteresirani promatrač. Ovo su moja zapažanja.

Prvo: Ulaz. Rijeka ljudi slijevala se prema stadionu, ali cijeli proces bio je dobro organiziran. Vi lijevo, vi desno, pretres, cap, unutra ste. Od ulaska u radijus stadiona do prolaska bar-kod skenera: manje od 10 minuta.

Drugo: Stadion. Kad uđeš, pokretnim stepenicama se popneš na prostor u unutrašnjosti stadiona. Prostor ima tepison na podu(!) i unutra je nekoliko šankova gdje toče pivu, te nekoliko štandova gdje se može kupit pizza i još pokoji fast food.. Da, na stadionu toče pivu i cijeli proces nabavka pive je poprilično brz. Jedan red za prilaz šanku, drugi za odlazak sa šanka  – protočno i bezbolno.

Treće: WC. Svi koji su ikad bili na stadionu znaju da na WC ne ideš. Nema “osim ako”. Jednostavno ne ideš. Na ovom stadionu postoji poseban wc za žene i ljudi tu oznaku na kojima je čovječuljak u haljini zaista i poštuju. Čak i da ne poštuju, ispred wc-a stoji redar koji pazi da se ljudi ne guraju preko reda u muški wc, i da ne ulaze nepozvani u ženski wc. A u wc-u prava školjka, na kojoj možeš pustit vodu. Ima i papira i mala kanta za bacit uloške. Postoji i prava pipa s koje teče voda, a ima i sapuna. Milina. Mislim da sam se osjećala kao onaj lik iz Trainspottinga u sceni kad zamišlja onaj fini wc na kojem je sve divno i čisto i mirišljavo.

Četvrto: Navijači. Nakon sviranja himni, pozvalo se na minutu šutnju u sjećanje na poginule u Francuskoj. Cijeli stadion je naravno ustao i mirno stajao, sve dok se skupina bosanskih navijača nije počela komešati i nešto dobacivati. Na potpuno utihlom stadionu njihov žamor je odjekivao toliko jako da su im sve ostale tribine počele zviždati. Sramota za minutu šutnje za nevine ljude. Nakon tog malog incidenta, započela je utakmica. Irac koji sjedi pored nas kasni malo i upravo utrčava na tribinu. Vidio je da ja (zabunom) sjedim na njegovom mjestu, ja ponudim da ću se pomaknuti, ali on odgovara da nema problema i da će sjest na iduće slobodno mjesto.
Navijači se smjestili, kreće navijanje. Moram priznati da sam bila malo nervozna što idemo na irsku tribinu. Što ako netko čuje kako pričamo i bude incidenta? Moja nervoza se uskoro pokazala opravdanom i gospodin kojem sam preotela sjedalo pita nas odakle smo. D smireno odgovara da smo iz Bosne i Hrvatske, a ljubazni Irac se smije. D nadodaje da živimo u Dublinu, a Irac se smije još jače. Nedugo nakon toga, Irska zabija prvi gol. Simpatični Irac skače, grli sve oko sebe, grli nas, sve je super, možemo svi na pivu poslije. Cijeli stadion skandira Stand up for our boys in green. Zabili gol, a nema Thompsona. Bosna gubi, Irci im dobacuju You are not singing any more. Nema ubij Bosanca/Hrvata/Srbina, nema čak ni ubij Engleza. U biti nema ubij bilo koju nacionalnost. Irci pobijeđuju, otvaraju šampanjac, trče počasni krug, grle se s navijačima.

Mi izlazimo polako sa stadiona i krećemo prema kući. Ne pričamo puno. Što ako nas netko čuje kako pričamo i odluči proslaviti s nama?

Published in ostalo zivot

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.