Skip to content →

Live and Let Die

Smrt i razaranje. Svuda oko nas. Samo to vidim kad otvorim Internete. Novine, portali, facebookci… sve je puno negativnih vijesti. Tsunami, potresi, teroristički napadi, padovi aviona, automobilske nesreće…

Ne znam za vas, ali mene je strah. Neki dan kad sam se vraćala doma, taksist mi je rekao da sam lijepa. Ja sam si to protumačila kao da će me sad evo silovat. Drugi dan sam se probudila usred noći i čula bojler kako proizvodi čudne zvukove. Nakon toga sam ostala još sat vremena budna, uvjerena da ću eksplodirat.

Što se desilo s ljudima da se hrane  lošim vijestima? Je li to oduvijek bilo tako? Ili je ekspanzija medija pridonijela većoj zainteresiranosti za loše vijesti? Ili smo toliko nezadovoljni vlastitim životima da nam svaka loša vijest treba da bi se osjećali bolje sami sa sobom? Nema veze ako nemam posao, barem nisam u Nepalu.

Dajemo toliko prostora Charles Mansonima, David Chapmanima. Dajemo toliko prostora fatalnostima, marginaliziramo ljudski život i pretvaramo ga u statistiku. I dok sjedimo u toplini svojih domova, odjednom se počinjemo strašno čuditi. Čudimo se zašto svijet ne daje dovoljno financijske pomoći Nepalu. Čudimo se zašto Europa okreće glavu od ilegalnih izbjeglica. Čudimo zašto se postoje ljudi poput Andreasa Lubitza.

S druge strane internetosfere, neki dan sam na stranici Mayo klinike pročitala da su izvršena prva ljudska testiranja za novu metodu liječenja ALS-a. Možda je zasad to samo tračak nade, ali je tračak. Na stranicama Runner’s Worlda pročitala sam da je žena koja je izgubila nogu u bombardiranju bostonskog maratona 2013.te prešla cilj ovogodišnjeg maratona. Nije trčala cijeli maraton, samo zadnjih nekoliko kilometara, ali i to je početak. Može se i to. Sjetimo se samo Terry Foxa. (Ne znaš tko je Terry Fox?)

Poanta je – svijet je prepun ljudi koji pomiču granice, prkose prirodi i bolestima. I dok ne možemo kontrolirati nesreće, prirodne katastrofe, bolesti, zločine, meni je utješno barem znati da postoje ljudi koji nastoje spasiti barem jedan ljudski život. Utješno mi je znati da postoje stričeki u tamnoplavoj kuti o kojima se nikad sigurno neće pisati, ali koji se brinu da moj bojler radi dobro i sigurno.

Zato od danas – nema više loših vijesti. Obećajem svakog dana podijeliti barem jednu pozitivnu vijest s vama. I svakog od vas pozivam da napravi to isto. Pozitiva danas!

Published in zivot

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.