Pricajmo malo o nogometu

Pričajmo malo o nogometu. Jučer sam prvi puta bila na utakmici u Irskoj. Irska protiv BiH. Zemlja koja je bila tako dobra premi meni protiv zemlje iz koje dolazi Ljubav. Jasno da ne mogu navijati niti za jedne niti za druge, tako da sam utakmicu pratila kao neutralni, ali zainteresirani promatrač. Ovo su moja zapažanja.

Prvo: Ulaz. Rijeka ljudi slijevala se prema stadionu, ali cijeli proces bio je dobro organiziran. Vi lijevo, vi desno, pretres, cap, unutra ste. Od ulaska u radijus stadiona do prolaska bar-kod skenera: manje od 10 minuta.

Drugo: Stadion. Kad uđeš, pokretnim stepenicama se popneš na prostor u unutrašnjosti stadiona. Prostor ima tepison na podu(!) i unutra je nekoliko šankova gdje toče pivu, te nekoliko štandova gdje se može kupit pizza i još pokoji fast food.. Da, na stadionu toče pivu i cijeli proces nabavka pive je poprilično brz. Jedan red za prilaz šanku, drugi za odlazak sa šanka  – protočno i bezbolno.

Treće: WC. Svi koji su ikad bili na stadionu znaju da na WC ne ideš. Nema “osim ako”. Jednostavno ne ideš. Na ovom stadionu postoji poseban wc za žene i ljudi tu oznaku na kojima je čovječuljak u haljini zaista i poštuju. Čak i da ne poštuju, ispred wc-a stoji redar koji pazi da se ljudi ne guraju preko reda u muški wc, i da ne ulaze nepozvani u ženski wc. A u wc-u prava školjka, na kojoj možeš pustit vodu. Ima i papira i mala kanta za bacit uloške. Postoji i prava pipa s koje teče voda, a ima i sapuna. Milina. Mislim da sam se osjećala kao onaj lik iz Trainspottinga u sceni kad zamišlja onaj fini wc na kojem je sve divno i čisto i mirišljavo.

Četvrto: Navijači. Nakon sviranja himni, pozvalo se na minutu šutnju u sjećanje na poginule u Francuskoj. Cijeli stadion je naravno ustao i mirno stajao, sve dok se skupina bosanskih navijača nije počela komešati i nešto dobacivati. Na potpuno utihlom stadionu njihov žamor je odjekivao toliko jako da su im sve ostale tribine počele zviždati. Sramota za minutu šutnje za nevine ljude. Nakon tog malog incidenta, započela je utakmica. Irac koji sjedi pored nas kasni malo i upravo utrčava na tribinu. Vidio je da ja (zabunom) sjedim na njegovom mjestu, ja ponudim da ću se pomaknuti, ali on odgovara da nema problema i da će sjest na iduće slobodno mjesto.
Navijači se smjestili, kreće navijanje. Moram priznati da sam bila malo nervozna što idemo na irsku tribinu. Što ako netko čuje kako pričamo i bude incidenta? Moja nervoza se uskoro pokazala opravdanom i gospodin kojem sam preotela sjedalo pita nas odakle smo. D smireno odgovara da smo iz Bosne i Hrvatske, a ljubazni Irac se smije. D nadodaje da živimo u Dublinu, a Irac se smije još jače. Nedugo nakon toga, Irska zabija prvi gol. Simpatični Irac skače, grli sve oko sebe, grli nas, sve je super, možemo svi na pivu poslije. Cijeli stadion skandira Stand up for our boys in green. Zabili gol, a nema Thompsona. Bosna gubi, Irci im dobacuju You are not singing any more. Nema ubij Bosanca/Hrvata/Srbina, nema čak ni ubij Engleza. U biti nema ubij bilo koju nacionalnost. Irci pobijeđuju, otvaraju šampanjac, trče počasni krug, grle se s navijačima.

Mi izlazimo polako sa stadiona i krećemo prema kući. Ne pričamo puno. Što ako nas netko čuje kako pričamo i odluči proslaviti s nama?

Love Is in the Air

Mislila sam da znam sve. Tamo negdje početkom prošle godine. Dobila sam posao u jednoj od kompanija “Big Four”, odselila sam iz Hrvatske kao što sam to dugo priželjkivala, trčala sam redovito, družila se s ljudima… mislila sam da sam otkrila algoritam za sreću.

A onda sam se zaljubila. K vragu. Sinoć smo bili na pivi i pričali 3 sata. Jel to znači da mu se sviđam? Ok, ljubili smo se, očito mu se sviđam. Al sad on traži stan blizu mojeg, da mu kažem da useli kod mene? Ali kak da mu kažem kad nismo još ni formalno zajedno? Ok, uselio je blizu mene i sad smo stalno skupa.  Trebam li mu reći da ga volim? Ili on mora meni to reći? K vragu. Koji je algoritam za dvoje ljudi u vezi??

Shvatila sam da ne znam ništa. I mučilo me to. Jel normalno da nakon 2 mjeseca veze useljavamo zajedno? Pošto radimo skupa, trebamo li reći ljudima na poslu da radimo skupa? Jel mu sad moram radit doručak? Pokušavala sam naći odgovore na sve strane. Najviše naravno pričajući s njim, promatrajući, učeći. Ali i googleajući (geek sam, šta ste očekivali?), promatrajući druge, pričajući s prijateljima. Očajnički me zanimalo kako se ponašaju normalni parovi.

A onda sam shvatila da nema normalnih parova. Mi smo mi. I ponašamo se kao mi. Kad mi se obrati imenom, svaki put se trznem i mislim da je ljut nešto. Kad mi kaže “Debela”, sva se rastopim. Idemo na ručak svaki dan skupa i surfamo svako po svom fejsbuku. Al kad treba neki mail poslat ili neki dokument pročitat, onda smo prezauzeti jer smo na dejtu.  Kad me uhvati kriza i prepadnem se aviona, on u zadnji čas sjedne na taj isti avion sa mnom i odleti za Zagreb. Al kad treba izvadit suđe iz perilice, onda stoji tjedan dana.

Još uvijek ne znam ništa, ali učim. Učim kako je biti nečija djevojka, učim kako je to biti njegova djevojka. Učim kako se pripremiti na njegove reakcije, učim kako njega pripremiti na svoje reakcije. Učim komunicirati, razvijati se i voljeti. Možda nemam algoritam, ali to je ok.

“This happens in geek cycles every so often. The ‘Hey, this is just a system I can figure out easily!’ is also a problem among engineers first diving into the stock market. ”

 

Tvoj je kamen, maslina i drača

Svaki put kad dođem u Hrvatsku bude mi sve draže da sam iz nje otišla. Najprije sam mislila da je to obrambeni mehanizam, unutarnji glas koji mi govori “Eto, vidiš da bi ti ovdje samo bilo gore”. Ali svakim posjetom taj unutarnji glasić postaje sve tiši, a realnost sve glasnija.

Ovog puta nema Đure Glogoškog i šatoraša, ali ima vojna parada u  Zagrebu. Ima tenkova u srcu grada, jer najbolji način za obilježit mir je simbolima rata. Ima Thompsonovog koncerta, jer… domoljublje. Ima i ustaških usklika, jer… Thompson. Ima Kolinde jer joj je dužnost naslikavat se po vojnim paradama.

Ali trudim se ne zamarat previše time. Sad smo na moru, a ovdje godina još nije 2015.  20 godina je u ostatku svijeta prošlo od Oluje. Koliko je to dalmatinskih godina? Istina, nema više one stare telefonske govornice u srcu mjesta, s koje sam prije 20 godina kao devetogodišnja klinka zvala tatu u Zagreb da ga pitam je li istina da je rat završio. Govornice su zamijenili mobiteli, ali mobitel je beskoristan jer nema signala. Možda bude dogodine. Ili za 10 godina. Dobro, nema veze, ionako smo na odmoru. Sunce, more, plaža – ko to more platit.

Plaža – ima jedna lijepa na drugoj strani otoka. Put na drugu stranu otoka vodi kroz 1.4km dugačak tunel prokopan u brdu, širine dovoljne za jedan auto. U tunelu – zastoj. Kakav sad zastoj, 50 auti s upaljenim motorima u tunelu tek nešto višem od 2m, bez ventilacije. Eh, neki Nijemac nije uspio shvatit natpise na hrvatskom o signalizaciji u tunelu i ušao na crveno, te gotovo izazvao sudar s autima iz suprotnog smjera. Vidio Švabo da je zasrao, stao, ali ne može u rikverc jer mu VW kombi datira iz zlatnih godina hippie pokreta. Neka, pomjerit ćemo se mi u rikverc, svih 50 auti. Koncentracija ugljičnog monoksida raste, ali auti se strpljivo pomiču jedan po jedan, u rikverc. Nakon sat i pol vani smo konačno, udišemo svjež zrak, restrukturiala se kolona i sad čekamo Nijemca da izađe. Plješću mu svi, katastrofa izbjegnuta, a mi ponovno ulazimo u tunel. Sunce, more, plaža – ko to more platit.

Samo bogati, zaključujem. Samo strani turisti koji su došli da ih hrvatski ugostitelji ljubazno oderu.  Cijene u restoranima kao u Dublinu, ali ponuda lošija. Sjedneš u restoran, konobari ti se počnu obraćat na engleskom. Jasna je poruka: hrvatskim građanima ovdje nije mjesto. Jedino kad stvarno primijetiš da si otišao iz Dublina je kad ubaciš karticu u bankomat. Iznosi koji ti se nude za podić pare s irske kartice su: 1200kn, 2000kn, 2500kn, 3000kn, 4000kn, 5000kn. Kad ubaciš hrvatsku karticu u taj isti bankomat iznosi koji su nude su redom: 100kn, 200kn, 300kn, 500kn, 600kn i kako već. Nakon što spretno utipkaš neki srednji iznos između 100 i 1200kn, slijedi poruka: “Tečaj za ovu konverziju je 7.17. Želite li nastaviti transakciju?” Za usporedbu: Srednji tečaj eura u banci taj dan je bio 7.56.

Nakon tri dana na Hvaru zaključujemo da smo potrošili više nego tri dana u Monacu. No dobro, sunce, more, plaža – ko to more platit, pare su samo pare. “Zašto si htjela da dođemo na odmor u Hrvatsku?”, pita me dragi, dok stojimo u 6km dugoj koloni na ulazu u Neum. Ne mogu mu odgovoriti istog trena, jer pokušavam dobiti Jadroliniji da pitam koje su nam šanse da uhvatimo trajekt za Mljet. Izgleda da imam sreće.
– Jadrolinija Split, izvolite.
– Možete li mi rec kakva je guzva na trajektu za Mljet i šalju li tamo kakve izvanredne trajekte?
– Ne znan vam ja to, ja sam u Splitu.

Ae. Okrećem se natrag voljenom i gledam ga kako me gleda dok pokušava ne bit ljut na mene. Jer – sunce, more… “Ne seri”, kratko mi odbrušava i strpljivo otpušta papučicu kuplunga. Auto nam se pomiče taman toliko da bi se zaustavio pored ogromne bijele kuće. 4 kata, 7 terasa.  “Appartements. Zimmer frei. Camera.”

 

Live and Let Die

Smrt i razaranje. Svuda oko nas. Samo to vidim kad otvorim Internete. Novine, portali, facebookci… sve je puno negativnih vijesti. Tsunami, potresi, teroristički napadi, padovi aviona, automobilske nesreće…

Ne znam za vas, ali mene je strah. Neki dan kad sam se vraćala doma, taksist mi je rekao da sam lijepa. Ja sam si to protumačila kao da će me sad evo silovat. Drugi dan sam se probudila usred noći i čula bojler kako proizvodi čudne zvukove. Nakon toga sam ostala još sat vremena budna, uvjerena da ću eksplodirat.

Što se desilo s ljudima da se hrane  lošim vijestima? Je li to oduvijek bilo tako? Ili je ekspanzija medija pridonijela većoj zainteresiranosti za loše vijesti? Ili smo toliko nezadovoljni vlastitim životima da nam svaka loša vijest treba da bi se osjećali bolje sami sa sobom? Nema veze ako nemam posao, barem nisam u Nepalu.

Dajemo toliko prostora Charles Mansonima, David Chapmanima. Dajemo toliko prostora fatalnostima, marginaliziramo ljudski život i pretvaramo ga u statistiku. I dok sjedimo u toplini svojih domova, odjednom se počinjemo strašno čuditi. Čudimo se zašto svijet ne daje dovoljno financijske pomoći Nepalu. Čudimo se zašto Europa okreće glavu od ilegalnih izbjeglica. Čudimo zašto se postoje ljudi poput Andreasa Lubitza.

S druge strane internetosfere, neki dan sam na stranici Mayo klinike pročitala da su izvršena prva ljudska testiranja za novu metodu liječenja ALS-a. Možda je zasad to samo tračak nade, ali je tračak. Na stranicama Runner’s Worlda pročitala sam da je žena koja je izgubila nogu u bombardiranju bostonskog maratona 2013.te prešla cilj ovogodišnjeg maratona. Nije trčala cijeli maraton, samo zadnjih nekoliko kilometara, ali i to je početak. Može se i to. Sjetimo se samo Terry Foxa. (Ne znaš tko je Terry Fox?)

Poanta je – svijet je prepun ljudi koji pomiču granice, prkose prirodi i bolestima. I dok ne možemo kontrolirati nesreće, prirodne katastrofe, bolesti, zločine, meni je utješno barem znati da postoje ljudi koji nastoje spasiti barem jedan ljudski život. Utješno mi je znati da postoje stričeki u tamnoplavoj kuti o kojima se nikad sigurno neće pisati, ali koji se brinu da moj bojler radi dobro i sigurno.

Zato od danas – nema više loših vijesti. Obećajem svakog dana podijeliti barem jednu pozitivnu vijest s vama. I svakog od vas pozivam da napravi to isto. Pozitiva danas!

These Are Better Days

Za nekoliko dana bit će točno godinu dana otkako sam preselila u Irsku. Teško bi bilo opisati ili pobrojati što se sve izdogađalo u ovih godinu dana, stoga neću ni pokušavati. Umjesto toga, fokusirat ću se na stvari koje sam u ovih godinu dana naučila.

1. Voljeti

Prije njega mislila sam da sam imala jednu priliku za ljubav, koju sam davno upropastila. Mislila sam da je svaki neuspješni pokušaj nakon toga da zavolim nekoga bio karma, život koji mi se smije u lice i govori mi kako to nije za mene.  A onda je došao dotični, osvojio me na svim mogućim razinama i razuvjerio u mojim tlapnjama. Zaljubila sam se kao nikad prije.  Ali čak i kad dvoje ljudi klikne tako dobro kao što smo mi, na ljubavi treba raditi. Poštivati jedno drugo, tolerirati sitne bubice, ali znati granice, znati kad treba popustiti, a kad ustrajati – sve to još učim. I želim nastaviti naučiti. Jer je vrijedno svake utrošene minute.

2. Male stvari

Kao što to obično biva, ustanovila sam da su stvari koje mi najviše nedostaju u tuđini stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo: mamin zagrljaj, ispijanje kave na suncu, bezrazložno cerekanje s najboljom frendicom. Zato se sad trudim uživati u malim stvarima oko sebe i ne dopustiti da mi ih svakodnevica prikrije.

3. Posrnuti

Kad sam prije godinu dana odlazila s  posla kojeg sam radila nekoliko godina, osjećala sam se vrlo sigurno i samouvjereno. Radila sam nešto s lakoćom i bila sam uvjerena da je sve ostalo jednako lako. Kad sam došla u Amazon, sve mi je bilo novo i drugačije. Od tehnologija, načina rada, načina komunikacije, opsega posla… Potpuno sam se pogubila u nekim stvarima. Provodila sam dane i noći u uredu pokušavajući pohvatati stvari u kojima sam loša i plakala navečer u krevetu jer sam se osjećala nesposobnom. U normalnim okolnostima, odustala bih. Rekla bih da ovo sve nije dovoljno vrijedno i otišla bih. Ali ostala sam. I gurala. I učila. I radila. I sad se opet osjećam sigurno i samouvjereno.
Kad sad gledam godinu dana unatrag, teško mi je i samoj povjerovati koliko sam napredovala i koliko znam o nekim stvarima za koje nisam ni znala da postoje. Ali od svih stvari koje sam naučila, najvrijednija stvar koju sam naučila je ipak bila ta kako se nositi s neuspjehom.

4. Putovati

Iako sam oduvijek voljela putovati, putovanja sam prije smatrala bijegom od stvarnosti, svojih tjedan dana da ostavim probleme za sobom, iskusim drugačiji život i pretvaram se da sam netko drugi, netko sretniji.
Sada zapravo volim svoj život i ne želim bježati od njega; želim se  malo odmaknuti i vratiti mu se. Želim putovati da se odmorim, da vidim nova mjesta, sretnem stare prijatelje, upoznam nove… Želim putovati da se s putovanja vratim sretnija, a ne  nesretnija.

5. Trčati

Ovo spada na listu stvari koje sam zaboravila. To je jedna od onih “velikih” stvari koje mi neizmjerno nedostaju. Nema nasipa, nema moje ekipe, nema motvacije. Zbog suludog radnog vremena i obaveza, često zaboravim trčati. Kad ne trčim, osjećam se umorno, naduto i bezvoljno. Kad trčim, osjećam se živom, snažnom i svježom. Moram naučiti ponovno trčati i osjećati se dobro i snažno.

6. Razlikovati vrste pive

Mislim da ovo ne treba posebno elaborirati. Iskreno mislim da nitko ne pojmi sasvim koliko vrsta pive postoji dok se ne preseli u Irsku. Zbunjujuće je na početku, ali brzo se nauči. Sad se često zateknem da u pubu probam nečiju pivu i odmah po okusu zaključim o kojoj se radi :)

Sve u svemu, bila je ovo divlja i luda godina. Naravno, sve bi bilo bezveze da nema divnih ljudi s kojima isprobajem pive po pubovima, trčim, putujem, pijem kave pod pauzama… Hvala vam.

A za kraj, naslovna pjesma koja najbolje opisuje godinu dana iza mene: