Danas se povukla zanimljiva rasprava, jedna koja mi učestalo nailazi zadnjih nekoliko mjeseci. Rasprava se vrtila oko toga je li diploma besmislena za kasniji posao, ili nije. Prije nego obrazlažem dalje, napominjem da se rasprava odnosila ponajviše o diplomama s fakultetima tehničkih struka, a posao na koji se prvenstveno mislilo je programiranje. O drugim strukama i njihovim fakultetima ne znam dovoljno, i kao takva nisam kompetentna davati svoje mišljenje.

A moje mišljenje o temi je: diploma nikako nije nepotrebna, nego apsolutno poželjna. Ne govorim ovdje o diplomi kao papiru, kojeg si praktički svatko može isprintat doma (i za kojeg me nitko u 3 godine radnog staža nije ni pitao), već govorim o studiranju kao takvom i završenom studiju kao nečemu što stoji iza nas u životnim (ne)prilikama.

Zašto mislim da je vrijedno završiti faks?

Prvi razlog, temeljen uvelike na vlastitom iskustvu, jest da smatram da je intektualac sa 18 godina premlad da zna što želi u životu i kojim putem graditi karijeru. Ne kažem da je prerano da počne eksperimentirati i učiti na pokušajima i pogreškama, ali mislim da je taj proces puno blaži ako se prolazi kroz fakultet. Znam da nemaju svi financijske uvjete za to, ali za onog tko ima bila bi prava šteta ne iskoristiti ih. Kad sam upisavala FER, znala sam da “želim raditi nešto s mobitelima”. Imajte na umu da su mobiteli prije 8 godina bili mali, s crno – bijelim ekranima, bez kamera, bez 3G-a. Samo su slali sms-ove, obavljali pozive, i imali pokoju jednostavnu igricu. Na prvoj godini faksa bila sam uvjerena da ću u Nokiji programirat procesor koji izvršava te jednostavne naredbe (volim ja taj asembler ). Kako su mobiteli postajali napredniji, ozbiljno sam se uhvatila učenja Jave jer sam htjela programirat igrice za Java mobitele. Trenutno sam našla mjesto pod suncem programirajući iPhone (i povremeno Android) aplikacije i završila “radeći nešto s mobitelima”. Dok sam studirala, iPhone, kao ni koncept današnjih smartphoneova nisu postojali. Iz navedenog razloga, na faksu me nitko nije (na)učio programirati iPhone aplikacije.

Sad dolazimo na teze onih kojih smatraju da je faks nepotreban.

Teza: “faks ti ne daje nikakvo znanje potrebno za posao”.
Ako čemo doslovno gledati, to je istina. A evo, ja se sasvim dobro se snalazim u onome u što radim. Čemu me onda faks naučio?

Meni najbitnije – pokazao mi je što je ono čime se želim baviti. Naučio me razlikovati bitno od nebitnog, te kako iz uloženog truda izvući maksimalnu korist za sebe. Ja sam imala i više nego solidne ocjene na faksu, ali nisam provodila dane sjedeći doma bubetajući. Učila sam bitno, nebitno nekako improvizirala i u konačnici postigla solidan rezultat. Još jedna bitna stvar – naučio me upornosti. Neću vam lagat, bilo je predmeta na faksu koje sam mrzila. Poznata sam po tome da se teško motiviram da radim stvari koji mi nisu zanimljive, a učit o nekim sklopovima koji su mi toliko gadni da se moj mozak isključi čim ih vidi, više puta su me natjerali da povičem “odustajem od faksa, ne mogu ja ovo”.  Ali nisam odustala. Ni taj put, ni još par puta iza toga.

I zadnja stvar – ne najmanje bitna, faks mi je dao tehnička znanja (ne bi čovjek rekao).
Naš obrazovni sustav ne valja u mnogočemu i sasvim sigurno mu fali mnogo praktičnog rada i samostalnog rješavanja zadataka. I apsolutno podupirem svaku promjenu u smjeru “manje bubetanja, više praktičnog rada”.  Uvedite više programskih paradigmi, više programskih jezika, više primjera iz stvarnog života. Uvedite stažiranja preko ljeta i neku obaveznu praksu preko godine. Ali čak i ovakav kakav je sad, faks ipak daje osnovu znanja potrebnih za dalje. Ja sam evo izašla s faksa znajući 2 programska jezika (jedan bolje, jedan lošije), dobro baratajući bazama podataka i OO pardigmom.

Iduća teza: “Oni bez faksa koji su radili 5 godina imaju puno veće tehničko znanje od onog koji je ulupao 5 godina u faks”.
Apsolutno i neporecivo. Isto kao što netko tko trči zadnjih 5 ima veću kondiciju od onog koji trči tri mjeseca. Samo je pitanje hoće li ovom drugom trebati još 5 godina da ga sustigne ili 5 mjeseci.

Teza br. 4: “Diploma ne osigurava posao”.
Ni redovan sistematski ne osigurava nam da nećemo umrijet od raka, pa si svejedno volimo povećat šanse za dug život redovnim odlaskom na njega. Nema sigurnosti u životu, baš kao ni garancija. Diploma ne garantira ništa i svakome se iza diplome kriju drugačija znanja, drugačiji interesi i uostalom -  drugačiji karakter. Ali mogu vam garantirat da će poslodovac drugačije pročitat CV u kojem piše “ja sam vodoinstalater koji je u slobodno vrijeme naučio programirat i sad bi probao to pretvorit u zanimanje” od onog u kojem piše “ja sam tek diplomirani FER-ovac i želim počet ozbiljno programirat”. Naravno, sami stvaramo prilike i reference govore više od natuknica u CV-ju i po tom pitanju je diploma apsolutno suvišna.  Uz studiranje se može svašta napravit – radit part-time u nekoj firmi, radit na nekom projektu na faksu, radit s frendom na nekom vašem projektu u garaži. Ništa od toga neće osigurat posao, baš kao ni diploma, ali će uvelike povećat šanse da ga se dobije.

I kad se sve zbroji, što mi je faks donio?
Osim pet najboljih godina mog života i neka predivna prijateljstva, donio mi je – posao. Na petoj godini studija, počela sam se lagano raspitivati što se i gdje nudi od poslova. Sasvim slučajno sam mentoru rekla da sam poslala CV u tu i tu firmu, on je sasvim slučajno rekao da je prijatelj sa šefom i nakon jednog telefonskog poziva – posao je skoro bio moj. Kažem skoro, jer ipak – ono što je stajalo iza mene u tom trenutku je bilo najbitnije i to mi je u konačnici omogućilo da dobijem posao.
Kad sam mijenjala posao, frendica s faksa mi je napričala kak je njoj super u firmi. Iz njenih priča, činilo se kao baš super mjesto za raditi. Skroz neobavezno, otišla sam na razgovor, i evo – sad radim tamo, i stvarno jest super Poanta je da na faksu upoznamo jako velik broj ljudi, stvorimo mrežu kontakata, a svi ti kontakti nam kasnije u poslu mogu samo pomoć.

Zaključak:
Studij mi je donio odrastanje, sazrijevanje, prijatelje/poslovne kontakte, interese i znanje za započet karijeru, te prvi posao. Dalje je ionako sve na nama.

Here’s to you Mrs. Robinson

Svatko od nas ima taj neki talent, tu neku stvar koju radi prirođenom lakoćom. Vještina je ta gotovo uvijek beskorisna i sasvim sigurno neunovčiva. Ja znam “pročitati” ljude. Mogu provesti sate promatrajući ih, pokušavajući odgonetnuti tko su, koje ih brige muče, čime se bave, što ih pokreće.

Baveći se tako svojim hobijem, sjedio sam jednog poslijepodneva u Rockyu, u najdaljem kutu, baš kao i mnoga popodneva prije toga. Rocky je bio lokalni birc, u potpunosti posvećen liku i djelu Rockya Balboe. Filmski posteri, slike Sylvestera Stallonea, lažne medalje i boksačke rukavice ukrašavali su interijer. Ili ga nagrđivali, ovisno kako se gledalo.

Taman sam dovršavao treću kavu i ni-sam-ne-znam-koju cigaretu kad sam zaključio kako se ništa zanimljivog taj dan neće dogoditi i da je vrijeme za odlazak. Odlučnog u namjeri da platim ceh prekinuo me mladić koji je upravo kročio kroz vrata. Visok oko metar devedest, kratke crne kose, lagano nabildan, fino odjeven, nikako se nije uklapao u okruženje kvartovske birtije. Pogledao je oko sebe tražeći mjesto za sjesti. Iako lijepih crta lica, vidljivi podočnjaci i blijeda put kvarili su mu oku ugodnu vanjštinu. Sjedio je buljeći u jednu točku, ne doživljavajući prostor oko sebe. Naručio je pelin. Ili jeger, nisam mogao biti siguran s ove udaljenosti. Ugledao je novine na stolu, ali ih nije uzeo. Piljio je i dalje u svoju točku, kao da pred očima vrti samo njemu vidljiv film.

A onda se pojavila Ona – visoka, vitka, smeđe duge valovite kose u smeđem baloneru i crvenim štiklama. Samopouzdano je zakoračila u prostoriju. Pogledavši ju, on je ustao da ju pozdravi. Instiktivno je krenuo zagrliti ju, ali onda se u zadnji tren, pomalo nespretno, zaustavio. Nasmijala mu se kiselo, a onda su sjeli. Pokušao sam odgonetnuti u kakvoj su relaciji ovo dvoje pridošlica i što rade na mjestu poput ovog. Izgledali su poput Humphrey Bogarta i Ingrid Bergman u potpuno krivom filmu. Da, sinulo mi je! Bili su Rick i Ilsa, bivši ljubavni par.

Sjedili su predaleko da čujem o čemu razgovaraju, ali jasno sam ih vidio. Po smješkanju, naslutio sam da razmijenjuju kurtoazne «kako si» i «što si radio otkako smo prekinuli». Stekao sam dojam da se ona trudila biti jedna od onih samopouzdanih kučki koje znaju točno što u životu žele i uvijek to dobiju, ali je u stvari plaha, bojažljiva i nesigurna. Vrtila je kosu ili nehajno dodirivala gornju usnicu dok je pričala. U trenucima kad nije radila niti jedno od tog dvoje, uzela bi šećer sa stola i prevrtala ga po dlanovima. Ubrzano je pričala. «Bila sam s Martom u shoppingu, kupila sam nove cipele, a onda me šef pohvalio i vjerojatno ću dobiti promaknuće, bla bla», zamišljao sam je kako govori. Gomila nepovezanih gluposti da izbjegne razgovor o pravoj temi. Kako je pričala, pogled joj je cijelo vrijeme bio skrenut u stranu i njega nije niti jednom pogledala, dok  s druge strane, on nije skidao pogled s nje. Desna noga mu je lagano titrala i bilo je očito da postaje sve nestrpljiviji.

Ona je zastala. Smješkanje je prestalo. On je rekao nešto. «Moramo razgovarati o nama», pretpostavio sam. Dlanovi su mu se lagano znojili. Sjedio je skroz blijed, bezizražajnog izgleda lica, tupog pogleda. Osuđenik čekajući presudu. Ona je spustila pogled i nije rekla ništa. Sjedili su tako neko vrijeme u tišini, a onda se on nagnuo prema njoj. Stavio joj je ruke na lice i zagledao se u nju. Suze su joj potekle niz lice. «Gotovo je», bio sam siguran da mu je rekla. Privio ju je k sebi i pokušao ju poljubiti. Razjarena njegovim postupkom, odgurnula mu je ruke s lica i ubrzano ustala. Nije više bilo potrebe za odgonetavanjem znakova jer cijeli ju je birc čuo kako se izderala «Ne trebam ja biti s nekim kom se kurac ne diže!». Okrenula se na tim svojim visokim potpeticama i izjurila van.
On, zagnjurivši glavu u ruke, samo je nepomično ostao tamo sjediti, shrvan i potučen, baš kao i krvavi i rasječeni Sylvester Stallone na filmskom plakatu iza.

Otvorila sam oči. Ništa mi nije bilo jasno. Ležala sam na nečem tvrdom i hladnom. Pomaknula sam pogled udesno i vidjela da ležim na nogostupu. Uspravila sam se u sjedeći položaj. Snažan impuls boli proletio mi je glavom. Au! Opipala sam rukom bolno mjesto. Imala sam kvrgu na glavi. Vjerojatno sam pala i udarila glavom. Ali kako? Kada? Zašto?

Nova misao proletila mi je glavom. Stvari! Grčevito sam dohvatila torbicu koja je ležala na podu pokraj mene. Oba mobitela bila su tu. Oba su pokazivala No Service, ali to me sada nije zabrinjavalo. Panično sam otvorila novčanik. Sve kreditne kartice i nešto kuna bilo je na mjestu. Falila je jedino karta s utakmice Dinamo – Real Madrid. Čudno. Pregledavajući novčanik, ustanovila sam da mi nedostaje ručni sat. Nije to bio nikakav Rolex, nego najobičniji Esprit sat i nije mi bilo jasno zašto bi netko uzeo sat a ostavio novce, iPhone i HTC. Vjerojatno neki narkić kojem je trebalo za brzi fix.

Ustala sam. Bol mi je i dalje pulsirala u glavi. Nad gradom se spuštala noć i sve je bilo tako tamno. U zgradama u daljini nisu bila upaljena svjetla. Je li ovo uopće Zagreb? Zakoračala sam niz ulicu. Vjetar je nosio najlonske vrećice i nešto smeća. Drvored uz ulicu je skroz zarastao. Ulica je izgledala kao Heinzelova, ali nije bilo prometa. Pomislila sam kako sam žedna. Sporim, nesigurnim koracima nastavila sam hodati niz ulicu u namjeri da nadem neki dućan i kupim si vode. Htjela sam nazvati Ivana da dođe po mene, ali mobiteli mi nisu bili upotrebljivi. Hodajući tako zadubljena u svoje misli, s pulsirajućom boli u glavi, opazila sam kako je pored mene projurio crni BMW, modela kojeg nisam prepoznavala. Skrenuo je desno na kraju ulice, ne zaustavljajući se na semaforu, jer semafor nije radio. Ostale smo opet ulica i ja, same, gotovo u mraku.

U daljini sam ugledala natpis “Mini Market”. Napokon! Ubrzala sam korak koliko mi je to stanje dozvoljavalo.

- Dobra večer, može jedna mineralna? – upitala sam kad sam ušla.
- Naravno – odgovorio mi je postariji čovjek koji je stajao za pultom. Bio je sjed, mršav, rekla bih između 60 i 70 godina. Pružio mi je bocu Jamnice, ne hladne. Iz novčanika sam izvadila 10 kuna i pružila mu ih.
- Jesu to kune? – uzeo mi je novčanicu iz ruke i pomno ju promotrio kao da vidi neku rijetku životinjsku vrstu kojoj prijeti odumiranje.
- Da…
- Nevjerojatno! Kune! Koliko to dugo nisam vidio – lice mu se raširilo u osmijeh. A onda se uozbiljio. – Koliko god mi je drago vidjeti kune, ne mogu to prihvatiti.
- Želite eure? – zbunjeno sam upitala.

Čovjek se sad grohotom nasmijao.
- Gospodična, Europska Unija se raspala prije 4 godine. Euro ne postoji odavno. Ili imate Medvjedice, ili ne možete kupit mineralnu.
Bol u mojoj glavi se pojačavala.

- Prije 4 godine? Oprostite, koja je ovo godina?
- 2020. 18. listopada 2020. Gospodična, jeste dobro?
Noge su mi se odsjekle, a u ušima mi je zazujalo.
- 2020? – prošaptala sam. -  Šalite se? Zadnje čega se sjećam je da sam u 2012., vani s frendicama, u disku smo, zabavljamo i plešemo. Malo smo popili i kad sam se maloprije probudila na pločniku nedaleko od dućana, bila sam uvjerena da se budim nakon dobrog mamurluka.

- Ah, buđenje…  – promrljao je. – Bilo je na vijestima ovaj tjedan. Troje mladih, tako Vaših godina, tvrde da su se probudili nakon što su zaspali u 2012toj i jedan u 2013toj. Vjerojatno se to i Vama dogodilo. Neobično baš.
- Jesu rekli zašto i kako se to dogodilo?
- Rekli su da samo da vlasti rade na odgonetavanju uzroka tog problema.
- Tko je sad opće na vlasti?
- Joj, gospodična… ko će ga znat. Davno sam to prestao pratiti. Svatko s dovoljno novaca i utjecaja u poziciji je da komandira ovom jadnom narodu. Ili barem onome što je ostalo od njega.
- Kako to mislite?!
- Prijašnja Vlada, tamo negdje početkom 2012. uvela je povećanje poreza i poskupljenje režija. Ljudi su sve teže živili, sve do ulaska u Europsku Uniju, kad je sve još jače poskupilo. Rasli su porezi, ukidala su se radna mjesta. Uveli su bili i neki zakon o volontiranju koji je omogućavao poslodavcima da mladi rade skoro besplatno. Puno sposobnih mladih pobjeglo je u inozemstvo. Krahom Europske Unije, cijene su podivljale. Režije u gradu toliko su narasle da je masa ljudi pobjegla iz grada na selo. Tamo mogu očuvat barem kakvu – takvu kvalitetu života. Ovi koji su ostali u gradu ne mogu ni struju platit. Većina ih koristi svijeće, a griju se na drva. Nitko više nema televizor, slušaju radio na baterije.
- O Bože, vratili su nas u srednji vijek.
- Tako je, gospodična. Svijeće su mi najprodavaniji artikl.
-  Kako to da ste Vi ostali u gradu?
- A star sam, kud ja mogu otići? Todorić mi je dozvolio da opstanem sa svojim malim dućanom, pod uvjetom da prodajem samo njegove artikle – rukom je napravio polukrug po zraku, pokazujući mi na što je mislio.
Okrenula sam se i vidjela police krcate K plus, Agrokor, Podravka i Kraš artiklima.
- Kraš?!
- Kupio ga je prije par godina.

Umuknula sam, procesirajući unesenu količinu šokantnih informacija.
- A Vi… niste li Vi dovoljno stari da budete u penziji? – promucala sam.
- Penzije su ukinute tijekom velike krize 2018. Svatko se snalazi sam.

Oblio me hladan znoj.
- A valuta u 2020. je nekakva medvjedica?
- Da. Sredozemna medvjedica. Nakon kraha Eura, vlast je trebala novu valutu. Trebali su nešto što će prikrit poskupljena, u što se neće tako lako moć preračunavat. Nešto da oda dojam prividne jeftinoće.
- Koliko je jedna kuna medvjedica?
- Hm… čekajte da probam izračunat – lice mu je poprimilo ozbiljan izraz. Razmišljao je neko vrijeme. – Mislim da vam je jedna Sredozemna medvjedica oko 40 tih Vaših kuna.
- A ova mineralna košta koliko? – trebala mi je referentna točka.
- 75 Čovječih ribica. To vam je 0.75 Sredozemnih medvjedica.
- 30 kuna?! Htjeli ste mi naplatit mineralnu 30 kuna?!
- Gospodična, ja moram jest.
- A koliko je litra benzina? – upitala sam, sjetivši se da je pored mene prošao tek jedan auto.
- Oko 2 medvjedice. Nitko više ne vozi aute, osim onih najbogatijih. Njima je svejedno. Ali većina ljudi nije prodala aute. Drže ih u garažama, nadajući se nekim boljim vremenima.

Protrnula sam. U kakvoj sam se ovo bolesnoj civilizaciji probudila?
- Jel mogu ja negdje sad zamijenit kune za ove nove novce?
- Hm, probajte u banci. Doduše, banke sad ne stoje baš blistavo. Tijekom velike krize 2018.te, narod je masovno navalio na izvlačenje štednji iz banaka. Većina banaka je propala. Samo najveći su opstali.
- PBZ ne postoji više? – upitala sam, lagano slažući kotačiće u svojoj glavi.
- Ne, PBZ je propao. Ali Zaba je preživila krizu. Sad se zove Demokratska banka. Probajte tamo.
- Jasno. Lopovi mi nisu uzeli novce, jer imam njima bezvrijednu valutu. Nisu mi uzeli kreditne kartice, jer su izdane od banke koje više ne postoji. Nisu mi uzeli mobitele, jer imam 8 godina stare mobitele, njima također bezvrijedne.

Zastala sam. Imam rupu u pamćenju, kvrgu na glavi i gomilu bezvrijednih stvari. Drugim riječima, nemam ništa.
- A kad smo kod mobitela – niti jedan mi ne može uspostavit signal. Što je bilo s T-Mobileom i Vipom?
- Propalo. Todorić uništio. Jedina mobilna mreža u Hrvatskoj je sad ova Todorićeva. Nema konkurencije. Nego, kažete da su Vas opljačkali? Šta su Vam uzeli?
- Ručni sat – pokazala sam na prazno mjesto na zapešću. – I da… nevjerojatno, odrezak od karte s utakmice Dinamo – Real Madrid iz 2011. Jel znate zašto bi itko to htio?
- Oh, nogomet je bio samo jedna od žrtava prošle vlasti. Političke igrice, korupcija, nesposobnost i dugovi doveli su do raspada HNS-a i raspuštanja svih klubova. Nogomet u Hrvatskoj više ne postoji. Oni sretnici koji si još mogu priuštit televizor tu i tamo pogledaju koju stranu utakmicu. Ostali nostalgično sakupljaju stare dresove, šalove, lopte. Ulaznice za protekle utakmice sad imaju jednaku vrijednost kao što su nekoć imale ulaznice za nadolazeće utakmice. Mislim da će lopovi tu Vašu kartu sasvim solidno prodat.
- Bože… – zavapila sam.
- Evo, uzmite mineralnu – pružio mi je starac bocu. – Preživit ću. I odite da Vam pogledaju tu ranu na glavi.
- Hvala.
Uzela sam mineralnu, otpila gutljaj i izišla natrag na ulicu. Zahladilo je u međuvremenu. Noć se skoro spustila. Bacila sam pogled prema zapadu. Daleko je ta Kanada.

Vjerojatno ste primijetili da u zadnje vrijeme nisam pisala blog. Razlog? Prolazila sam kroz krizu identiteta. Sve oko mene je bilo divno: moj posao, moj stan, moji prijatelji, moji hobiji. Jedino što se nije uklapalo u tu cijelu sliku sam bila ja. Moje raspoloženje se najbolje moglo opisati stihom iz naslovne pjesme: wanna change my clothes, my hair, my face. Plesala sam u mraku, nezadovoljna sobom, s manjkom samopouzdanja.

Ništa u ormaru mi se nije sviđalo. Počela sam juriti shopping centrima u potrazi za odjećom koja će mi pristajat, u kojoj ću se osjećat ugodno. Bilo je to zabavno iskustvo, jer sam pritom isprobala brdo raznih kombinacija. Eksperimentirala sam s raznim stilovima, pa sam tako na tren bila zavodnica u crnoj kratkoj haljini i crvenim štiklama, a u drugom cute little girl u bijeloj lepršavoj haljinici s rozim sakoom. Kupila sam nekoliko lijepih komada odjeće, ali ipak me božja providnost ili glas razuma (ili nazovite to kako hoćete) spriječila da kupim brdo stvari koje mi ne trebaju i koje nikad neću nosit.

Kupila sam si i peglu za kosu i široku četku, jer me strašno počela živcirati moja neuredna kovrčava kosa. Pripremila sam i boju za kosu da ju ofarbam u crveno, jer mi moja smeđa nije bila dovoljno dobra.

Počupala sam obrve jer sam zaključila da su preguste i preneuredne.

Dio koji apsolutno nisam mogla smisliti na sebi je bilo tijelo. Počela sam jadikovat oko prevelike guzice, mlohavog trbuha, nedostatka kondicije. I svo to nezadovoljstvo se gomilalo u meni, i sprječavalo me da radim stvari koje volim (npr. pišem blog).

A onda su me presjekla leđa. Počela je najprije kao lagana bol, koja je kroz par dana postajala sve veća. Prošlu subotu me toliko presjeklo da nisam mogla ustat iz kreveta. Zvala sam tatu da me dođe izmasirat i nakon jedno sat vremena masaže sam barem mogla sjest. U ponedjeljak sam otišla kod kiropraktičara. Bilo je to apsoultno traumatično iskustvo. Toliko me bolilo sve da sam najprije plakala, onda mi je došlo muka, a na kraju sam se onesvijestila. Drugi dan su mi leđa izgledala kao da me netko pretukao, a potom bacio niz stepenice. Modrica nad modricom. Predvečer mi je i skočila temperatura. Opet, osjećala sam se jadno.

Modrice su se povukle, bol se smirila i tako sam ja ovu subotu odlučila otići pješke na Sljeme. Zadnji put sam pješke na Sljeme išla u srednjoj školi. I to u prvom razredu ja mislim. Krenula sam poprilično hrabro, ali negdje oko polovice sam se poprilično uspuhala, puls mi je naglo skočio i postajalo mi je sve teže i teže. U jednom trenu sam rekla da ne mogu više, okrenula se i krenula se spuštati.

Bilo mi je jasno: udarila sam dno. Sjedit doma i kukat kako nisam u formi, mlohave guzice i s viškom kila je jedno; nać se usred šume s grupicom ljudi koji taj put odvale bez problema i reći “ja ne mogu više” je sasvim druga, ozbiljna stvar. Ne znam kako nazvati to kad sam se sama spuštala niz sljemensku stazu osim “walk of shame”.

Spuštajući se kroz šumu, shvatila sam da ne želim biti crna ovca; ne želim biti ona s bolovima u leđima i ne želim biti ona koja se ne može popeti na Sljeme. Shvatila sam i da se to ne može i neće promijeniti preko noći. Kažu da nekad moraš priznati poraz da bi krenuo naprijed. I zato sam još istog popodneva popila Andol i uputila se na Zumbu.

Zumba je djelovala kao nešto što bi se moglo svidit. Volim muziku, volim ples. Na stranu to da kad plešem izgledam ko mali nekoordinirani majmun kojeg su upravo pustili iz kaveza za laboratorijska testiranja, a prije su ga još nadrogirali svakakvim kemikalijama, ja sam se bez kompleksa razbacala po dvorani i bilo mi je super. Jako je naporno, osim kondicijski (a vidjeli smo da je ja nemam ni malo), tu je i hrpa plesnih koraka koje treba pohvatati, i sve to ukomponirati u ritam muzike. Izazovno je i mene je oduševilo.

I tako danas, uz muskulfiber da jedva hodam, uputila sam se u lagani krug oko jaruna na rolama. Ništa brzo, s noge na nogu, da mi se malo mišići oporave. I sad se osjećam super – umorno, bolno, ali sretno. Mogu biti onakva kakva želim biti, samo treba malo truda.

Prije nego sam se uhvatila pisanja ovog posta, izbacila sam iz frižidera boce vina, pive, bocu gina i bocu tonika i 2 čokolade (osim još litre mlijeka, ničeg drugog i nije bilo) i napunila ga paradajzom, brokulom, krastavcima, jogurtima, svježim sirom. Počet ću pratit Montignacov princip prehrane. Ako vas zanima, vjerojatno će Google dati neke smislene rezultate o tome. Ja imam knjigu, koja mi je svojevremeno pomogla da izgubim 20kg. Nisu ti principi nešto revolucionarno: izbjegavati namirnice visokog glikemičnog indeksa (bijelo brašno, tjesteninu, šećer), ne jesti u istom obroku ugljikohidrate i proteine, ne jesti kasno navečer, ali pritom jesti 3 glavna obroka i 2 međuobroka. Počet ću si kuhat svaki dan i pridržavat se navedenih principa.

Zdravo se hraniti i ubaciti neku sportsku aktivnost u svaki dan je plan za idućih nekoliko mjeseci. Treba iskombinirati trčanje, rolanje, zumbu i tenis s frendicom. Nadolazeći tjedan će biti poprilično naporan tjedan na poslu, s dosta prekovremenih (a i cijeli idući mjesec će biti poprilično zahtjevan), tako da izazov ukomponirati posao, sport i kuhanje postaje još veći. Čak razmišljam da ubacim neku aktivnost ujutro prije posla – otić trčat po kvartu ili se rolat na Bundeku (Bundek mi je puno bliže od Jaruna). Ne znam još kako ću, ali bude nekako. Držite mi fige

Blog će ići i dalje uobičajenim tempom, jednom – dvaput tjedno.

PS. Last, but not least, hvala Nenadu Motiki (https://twitter.com/#!/nmotika) koji me zvao na Sljeme i Jasmini Franjić (https://twitter.com/#!/bebulica) koja me pozvala na Zumbu.
Veliko hvala i mojim kolegama na razumijevanju što ću neko vrijeme morat preskakat ručkove s njima, a samim time i druženja i trenutke socijaliziranja.

Bio je to onaj lijeni period poslije ručka jednog običnog radnog popodneva. Sijedili smo tamo u kuhinji punog želuca, svatko sa svojom šalicom kave ispred sebe, kradući još par minuta prije povratka na radna mjesta. Svatko je mrmljao nešto sebi u bradu u tom lijenom tonu, komentirao glumce, političare ili ogovarao kolege. I onda odjednom začujem rečenicu od kolege pored sebe: “Ja ne bih nikada ženama plaćao porodiljni.” Razbudila sam se.

- Molim? – upitah ga, nadajući se pojašnjenju.
- Pa da, gledaj, to je čista računica. Ti odeš godinu dana na porodiljni, poslodavac ti mora plaćati naknadu, i još u međuvremenu zaposliti osobu koja će raditi tvoj posao. Toj osobi mora plaćati plaću i još taj period uhodavanja u kojem osoba postaje spremna tebe zamijeniti, gdje je poslodavac na čistom gubitku. Pronatalitetna politika ove države neće ići preko mojih leđa.
- Ovo nema veze s pronatalitenom politikom, ovo je samo uskraćivanje ženi temeljnih prava.
- Nemam ja ništa protiv ženskih prava, samo ne u mojoj firmi.
- I kako bi ti to riješio?
- Ne bih zaposlio ženu.
- Jel shvaćaš da je protuustavno ne zaposlit nekog tko zadovoljava kriterije samo zato jer je – žensko?
- Baš me briga. Moja firma, moja pravila, tko tu meni šta može. Gledaj, složi brojeve. To je čista matematika. Ja sam na gubitku minimalno godinu dana, plus još period za čuvanje trudnoće. Gledaj to iz perspektive poslodavca, ne iz ženske perspektive. Jel bi ti zaposlila ženu na kritičnom projektu koja će za 2 mjeseca otići na porodiljni?
- Zato postoji selekcijski proces i probni rok, i nećeš zaposliti nekoga za koga smatraš da nije pouzdan. Uostalom, ako ti dođe žena sposobnija od svih muškaraca, može ti nadoknadit sve ono što ćeš u godinu dana “izgubiti”.
- Ma ja ću rađe zaposlit prosječno dobrog programera muškog, nego natprosječno dobru žensku programerku.

Razina mog bijesa je ovdje već prešla granicu prihvatljivog, pa daljnji tijek razgovora izostavljam. Spomenut ću samo da su letile neke riječi poput “brđanin”, “seljačina”, “zadrti kreten”. Vjerojatno nije pomoglo ni to što je ostatak kolega prisutnih u tom trenu branilo njegove stavove.

Svatko ima pravo na svoje stavove. Ako se osoba X želi oženiti osobom koju ne voli, samo zato jer se to od nje očekuje (u malom selom nije normalno da osoba sa svojih 34 još nije oženjena), osoba X sebe ograničava svojim stavovima i zakida za svoju slobodu. I žao mi je zbog te osobe, ali to nije moja briga. No ako osoba X potencijalno može doći u situaciju da ugrozi MOJU slobodu, onda poludim.

Bit žena u modernom društvu nije lako. Izborile smo se za pravo glasa i pravo na rad, i to smo dobile. Isto kao što su i crnci imali slobodu u Americi tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća. Žene imaju manje plaće od muškaraca – to je općepoznata tajna. Neke profesije nikad neće prestati biti isključivo “muške” profesije, koliko god se mi trudile oko toga. Žene se doživljava kao emocionalne, pomalo glupe, nesklone donošenju racionalnih odluka, pomalo impulzivne. Dodijeljuju im se svi oni atributi radi kojih ih je lako diskreditirati u poslovnom svijetu.

No, s druge strane, ako žena dođe i kaže “meni se neda radit, ja ću bit lijepa i udat se za muškarca koji će me uzdržavat” onda je sponzoruša, drolja, priglupa. Iako će mnogi muškarci reći da im to uopće ne smeta, da je to normalno (ili barem normalnije) stanje stvari i da im je sasvim prihvatljivo uzdržavat ženu, pitajte ih ponovno kad žena zatraži od njih cipele od tisuću kuna. Eee onda će bit “draga, a zašto ti ne bi našla neki posao za te tvoje cipelice?”

I šta nam preostaje? Voziti slalom u muškom svijetu? Izbjegavati prepreke najbolje što možemo? Boriti se protiv predrasuda?

I can do anything
I am strong
I am invincible
I am woman